Li-foto album

    Livno vijesti

    Vijesti iz svijeta
    Muzicke vijesti

    Sport
    Vremenska prognoza
    Pokidane veze
    Livno e-mail adresar

 Zabava:

    Asteroidi

    Jeste li znali..

    Piramida sunca
    Ne ljuti se covjece

    Test intelegencije
    Automobili
    Midi muzika
    Ljubavni horoskop

    Stare novcanice

    Misterije

    Zivot ljudske duse
    Wall za XP

    NLO
    Elektronska cestitka
    Horoskop
    Zensko carstvo

    Tumac snova

    Super igrice

    Smijesne slike
    Zezancije

    Vicevi
    Online igrice
    Novine
    Istorija evrovizije

    Zanimljivosti

    Astronomija

    Kuhinjski recepti
    Put do "Paltalka"

    SMS-poruke

 Poucno:

 

 

  Droga

 

  Korisni programi

 

  Feministkinje
 

  Ko smo mi ...

 

  Bosanska piramida
 

  Uzivanje u sexu
 

  Zenski kutak
 

  Protiv migrene

    Ambasada-BiH

    Ambasada-Hrvatske

    Ambasada-Srbije
    Josip Broz Tito

    Zdravlje
    Agencije
    Bolesti od A-Z
    Wallpapers

    Air Brush Art

    Animacije

    Sarajevska rock scena
    Tel. imenik BiH

    Rijecnik:Bos-Engl
    Mali savjeti
    Travel-BiH
    Trazi

   Trenutno posjetioc@ 

                                                Textovi o Titu

Prije desetak godina, mladi ljudi su se u velikom broju izjasnjavali za jugoslovenstvo. Bila je to, mislim, jednim dijelom reakcija na pojave nacionalizma, a i teznja da se naglasi znacaj i duh naseg bratstva i jedinstva i pripadanja jedinstvenoj socijalističkoj samoupravnoj zajednici. Meni se to svidjelo... Razumije se, niko u nasoj zemlji ne treba da se odrice svoje nacionalne pripadnosti. Ali, svi smo mi, u isto vijeme, i Jugosloveni...Jednom zauvijek mi smo kazali svima - i onima koji huskaju sa strane i onima koji zale za onim sto su nekad imali - da mi hocemo da budemo sami gospodari u svojoj kuci, da smo mi sposobni i da znamo da se podizemo privredno i kulturno...

   Miroslav Krleža:Tito

Usred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj Mjesnoj partijskoj konferenciji februara 1928, pojavio se Tito sa svojim praktičko-političkim tezama, veoma jednostavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim rasprama, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske solidarnosti neobično privlačnim, Kao predstavnik proleterske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast između masovnog otpora koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štrajkovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara), i ove prividno principijelne diskusije, koja prijeti Partiji neminovnim rasulom, ne bude li se prekinula u interesu partijskog jedinstva. Kao predstavnik neuvijene negacije ove partijske diskusije, koja se odvijala u okviru partijskog vodstva uz sve veću izolaciju od masa i sve opasnije odvajanje od praktičnih zadataka, Tito se javio kao tumač proleterske solidarnosti i od prve njegove riječi on je osvojio simpatije svih delegata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog Komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira raspodjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije s viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo relacije neprijateljske netrpeljivosti), može suzbiti isključivo samo praktičnim radom u masama, i to tako, da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i besposlica. Govorio je o potrebi neposrednog oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom uticaju ovog sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike pretvara se u generalsko-fašističku diktaturu, sve su hrvatske partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa nezdravim stanjem u partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije, jeste, da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi Crvena Pomoć kako bi se prevladala psihoza poraza, koju može prevladati isključivo samo monolitni, klasnosvjesni proleterski centar Partije, kome misao beskompromisnog partijskog jedinstva treba da bude jedinim političkom kompasom.

Između atentata u Skupštini (20. VI 1928), i šestojanuarske diktature (1929), pod vodstvom novog Mjesnog Komiteta javila se serija dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od kojih su neke (u junu i julu), poprimile buntovni karakter u oružanim sukobima s brahijalnom silom, s progonima i dizanjem bariada, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928, Tito je bio već suđen na šest godina robije i tako nestao sa političke pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.

Kada se "napol svoga životnoga puta" vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ u zemlju, njegov lični, takozvani privatni život građanina, pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on, kao sekretar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti, počeo je da živi životom revolucionarnog funkcionera, koji je po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen - solidan kandidat smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, rana na sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca po fabrikama, robija i politička emigracija, sve dramatske peripetije bijedne proleterske egzistencije, individualnu slobodu i obiteljski život, sve je to poklonio Partiji, pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj mirnoj karijeri.

Na povratku iz Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt, i Partije, čiji je dobar dio partijskog aktiva koji se našao u Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva, gdje mu prijeti trajna smrtna opasnost, pričinjala mu se spram one staljinske stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe, možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne bijedne depresije, usred koje se u Rusije pasivno gušila mnogobrojna masa na smrt osuđenih idealnih revolucionara.

Kod kuće, u zemlji, Tito je nastavio partijskim poslom po istom planu, kako ga je bio ocrtao devet godina ranije, Da bi se metodičko moglo pristupiti omasovljenju demoraliziranog i razbitog pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti prekinutu vezi između mase i vodstva, izgraditi razorenu organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu štampu, organizirati partijske škole i političke kurseve i tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana, kako se kao sindikalni funkcioner pojavio pred zagrebačkom organizacijom, on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu intelektualnopolitički pogled nije bio trajno uperen na lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu, trajno razlikovati, kada se politička misao pretvara u fikciju, a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni elementi njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje političke borbe.

U predvečerje drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske okvire za sindikalne i političke akcije većega stila, i da se tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata svjestan, da je oružje postalo jednim političkim sredstvom borbe, nađe na oslobođenom terenu, na čelu jedne politički organizirane vojske, kao glavni inicijator ustanka i revolucije, koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945, proklamacijom Socijalističke Republike.

Socijalistička pobjeda godine 1945. nije, dakako, isključivo Titovo lično djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito da se na čelu pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i ustrajno punih devetnaest godina

Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to, da u historiji nije bilo nikada nijednog događaja većega stila, a da nije povezan o pojavu i o ulogu neke markantne izuzetne ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krvavo i samozatajno.

Ima svečanih dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa kad se takva priznanja odaju po pravilu svima koji su izvršili svoju dužnost, ne bi bilo pravedno, da se u slučaju čovjeka koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektivnog priznanja samo zato, jer se radi o istaknutoj i markantnoj ličnosti.

Budimo pravedni! Naći se godine tisuću devet stotina četrdeset i osme na udaru uragana kakav se oborio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji dostojanstveno i ponosno i smiono, nije bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći, da bi se stvar bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okružen falangom svojih lojalnih i odanih saradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših naroda, ali je izvan sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe, za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja i tako dalje, vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne Partijske Organizacije februara 1928, koja u historiji našega pokreta predstavlja historijski datum i prekretnicu, Od toga dana Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku. I danas, kada se našao na kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe partijskog i narodnog jedinstva, a kao što se iz njegovih govora čuje, bitke, koje nije manje važna i manje uzbudljiva nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer što se pobjede njegovih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.

Miroslav Krleža:Titov povratak 1937

Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalosnom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o Karpatima, o logorima i o bojištima, o bitkama kroz koje je prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku, što oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske daleke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do Tihog oceana. Razmišlja Tito o svom vlastitom životu, o fabrikama po kojima je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kome stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu, što se preko Lepoglave i Španije zatvara danas u ogroman krug bitaka i borbe od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni životni krug jednog putovanja oko svijeta, traje eto, već čitav jedan život, a ovdje u Kumrovcu, laju psi kao što su lajali prije trideset i četrdeset godina, Ni vrata nisu podmazali i krepane mačke bacaju u potok, ni gnojnice nisu podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa i kao da se uopće ništa nije dogodilo i kao da Evropa ne stoji pred novim svjetskim ratom! Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Volge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim sredovječnim temeljima, Amerika i Evropa kuvaju više od sto miliona tona čelika, grme topovi u Španiji, Hitler sprema pokolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba tlake i robote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum sredovječnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovečkog nokturna, kada laju psi i sve stoji ukleto na jednom te istom mjestu. Od Tihog Oceana i od Španije ližu plamenovi velike revolucije, u rujnom odsjevu titra osvit požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika: i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika. U tihom završnom trenutku ovog lirskog solilokvija, u posljednjim tonovima kantilene tog melankoničnog monologa, Titov glas promijenio je sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim, tamnomodrim, metalnim prijelivom i potamnile kao tinta. Dobročudna, mekana igra usana ustitrala je od prkosne, tvrde, kao od kamena klesane crte i u onom pogledu, u onom glasu javio se nekakav neodređen i sugestivan izraz pun bola i nemira.

- Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito bijesno, gotovo nervozno, s onim violentnim akcentom, kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva višeg i nižeg rada.

- Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, neće nas spasiti ništa! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beograda! Ne padaju pečeni golubovi s neba.

Ime Titovo postalo je danas dramatskim simbolom pokoljenja svih naših naroda, otkada se piše historija krvlju i mesom naših naroda. U brodolomu, koji od svih naših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on sa lenjinskom buktinjom u mraku i njegov put od Kumrovca i Jajca, do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda, da bi od sredovječnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobražajem i oslobođenjem u višim društvenim silama čitavog svijeta, na temelju iskustva iz prvog i drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe, koja je trajala decenijama i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše sredovječne prošlosti i put do civilizacije, koja neće više da bude robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijani znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.

Kada su se u ovom ratu za dugih noćnih bdjenja oko 1943. do 1944. od vremena na vrijeme čuli Titovi topovi kako gunđaju čitave noći oko Zagreba, često sam prisluškivao toj noćnoj grmljavini. Uvijek me je pred očima bila jedna te ista slika iz godine tridesetsedme; sjedi Tito pred pergamenom fjorentinske svjetiljke, u žućkastom sjaju rasvjetljenog gregorijanskog korala sa starinskim, četverouglastim notama kvadrakvatrama u krvavoj transparentnoj boji karminskih slova, i priča o kumrovečkom Nokturnu. Grme njegovi topovi, traje sudbonosno ratno bdjenje a ja mislim u svojoj samoći: gle, Tito budi Kumrovec iz hiljadugodišnjeg sna! Tito se pobunio protiv srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi punim jedrima i njegove galije putuju u sigurnu luku pobjedu...

Jovan Popović: Narodnooslobodilački rat

Kad je metalac Josip Broz 1938. godine od Georgi Dimitrova, sekretara Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, u Moskvi dobio zadatak da preuzme kormilo Komunističke partije Jugoslavije, jedne od članica Internacionale, da Partiju reorganizira i osposobi za revolucionarnu borbu, Josip Broz (Rudi, ili Tito, ili Valter) tada mu je rekao:

-Ako je i bilo ljaga na našoj Partiji, mi ćemo te ljage oprati!

Pet godina poslije toga razgovora s Dimitrovom, Tito je u Jajcu, govoreći na jednom partijskom tečaju o povijesti Partije, rekao:

''Ja vam kažem ovdje otvoreno da sam 1938. godine dao riječ drugu Dimitrovu, da će naša Partija oprati ljagu sa svojeg imena pred Kominternom, i ja mislim da sam održao tu riječ i da je naša Partija oprala Ijagu u ovoj narodnooslobodilačkoj borbi.''

Kominterna je, naime, uoči Titovog dolaska na čelo KPJ, vjerovala kako je Kompartija Jugoslavije toliko slabo organizirana, da su u Moskvi razmišljali o tome da je raspuste. A poslije rata, kad su se sreli Tito i Dimitrov, stari revolucioner Dimitrov se osmijehnuo:

-Ah, kako smo svi mi malo znali o čvrstini jugoslavenskih komunista!

Tito, u modroj uniformi maršala, tiho i ozbiljno je upitao:

-A ono o ljagi, jesmo li je oprali'?

-Po sto puta. Vaša Partija je više od svih drugih Partija digla zastavu proleterske re­volucije!

Ovaj izlet u tri različita razdoblja naše povijesti, hoćemo reći izlet u tri razdoblja iz života Josipa Broza, na poseban način ilustrira stanje koje je Tito zatekao u Partiji, preuzevši kormilo; zatim: Titovu iskrenost pred mladim komunistima, kojima je uvijek govorio punu istinu, lenjinski čist; i, konačno: priznanje prvog čovjeka Kominterne za sve ono čudesno što je Broz s narodima Jugoslavije učinio u nadčovječanskoj borbi.

U ovom malom poglavlju govorimo o veličini te borbe i o njenom organizatoru, o prvom ratniku oslobodilačkog rata Jugoslavije, o revolucionaru Brozu za kojeg je u ono vrijeme i jedan od Hitlerovih doglavnika rekao:

''... On je stari komunist, taj herr Josip Broz. čvrst čovjek! Nažalost, on je naš protivnik. Taj je zaista zaslužio titulu maršala... On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tuce Tita u Njemačkoj... On se nalazi između Rusa, Engleza i Amerikanaca, a ima petlje da tjera šegu i da ponižava Engleze i Amerikance na najsmješniji način... Uvijek je bio opkoljen, ali taj je čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo bolje nego itko drugi kakve nam on sve nedaće zadaje ... ''

Ravno sedam godina je živio u ilegali: u inozemstvu kao Valter Fridrih, ili Spiridon Mekas, ili drug Rudi; u zemlji: kao inž. Ivan Kostanjšek, ili inž. Slavko Babić. Od proljeća 1934. do rujna 1941. godine sudbinski bogata aktivnost Josipa Broza odvija se u konspiraciji. I tek od 16. rujna 1941. godine, kad s ispravama na ime nekog Nijemca, u pratnji dviju ilegalki i jednog ilegalca, izlazi iz Beograda i odlazi na slobodni teritorij, u ustaničku zonu Užica, koja će kasnije uzeti njegovo ime, Broz kao Josip Broz Tito ulazi na najveća, širom raskriljena vrata u povijest - a trebalo bi reći: u budućnost - naših naroda; zauvijek izlazi iz ilegalnosti: dotadašnji komandant Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda ravno 10 dana poslije odlaska iz Beograda, na savjetovanju rukovodilaca oslobodilačke borbe u mještancu Stolice postaje Vrhovni komandant.

To savjetovanje u Stolicama, održano u jeku svenarodnog ustanka, u vrijeme kad je plamen oslobodilačke borbe već bio razgorio, ili je razgorjevao sva područja Jugoslavije, drug Tito kaže da smatra >>jednim od naših najznačajnijih savjetovanja, na kome su donesene i najznačajnije odluke. Tu smo već riješili da stvaramo Vrhovni štab. Prije je to bilo više onako, a tu smo riješili da se stvore glavni štabovi Hrvatske, Slovenije, itd. Tu je bila izvršena analiza čitave unutrašnje političke situacije uopće, pa, koliko smo znali, i međunarodne situacije. Tu je takođe bilo mnogo diskusije o kratkotrajnom i dugotrajnom ratu. Tu je većina već tada, a to je prihvaćeno od svih, smatrala da će rat trajati duže vremena ... <<

Stolice su zaista izuzetno značajno čvorište početka rata, ali ratno putovanje Josipa Broza ne počinje u Stolicama. Onih njegovih 12.000 komunista i tridesetak tisuća skojevaca bili su svrstani za borbu još prije njemačko-talijanskog i bugarsko-mađarskog napada na Jugoslaviju. Oni nisu priznali travanjsku kapitulaciju. Na sjednicama CK KPJ u Zagrebu, u Solovljevoj, u Hercegovačkoj, ili na Bukovcu, Tito je svojim drugovima onog travnja govorio:

- Rat nije završen. Rat tek počinje. Komunisti su davno najavili ovu katastrofu. Očekivali smo sve ovo i pripremili se za borbu.

U maju je, u Zagrebu, održao savjetovanje CK KPJ.

Poslije savjetovanja Tito prelazi u Beograd. Na Dedinju, u susjedstvu okupatorskog komandanta Beograda (taj je već u rujnu 1941. godine u jednom pismu Hitleru javljao: ''Komunistima je uspjelo da oko svoje parole okupe i one elemente koji nikad ranije nisu ni sanjali o nekoj saradnji s komunistima… Dobivam utisak da čak i vijest o kapitulaciji SSSR-a ne bi dovela do kapitulacije ovih bandita koji su žilavi kako se samo može zamisliti…''), Josip Broz zamislio strategiju oslobodilačkog rata i njegovo preraštanje u revoluciju. Zapamćen je kako stoji ''na visokoj terasi kuće na Dedinju… promatra Beograd. Njegove oči toga su jutra prelivene senkom tuge…''. Odatle on čitavo ono vrelo ljeto nevidljivim nitima rukovodi ustankom. Njegovi kuriri stižu do Alpa i Kajmakčalana. Njegove riječi, kratko sročene, pisane velikim, neujednačenim slovima, najčešće uspravnim, poticaj su nevidljivih razmjera. On kaže: kakva je partizanska zakletva, kakva je kapa, kakva je ta vlast što je stvaraju odredi oslobodilaca. On već u kolovozu 1941. godine, kad tek izdaje prvi broj Biltena Glavnog štaba, u jednom pismu Radi Končaru govori kako će doskoro stvoriti Narodni komitet oslobođenja, što bi ''bila neke vrste narodna vlada'': 14 mjeseci prije nego je uputio pozive vijećnicima za prvo zasjedanje AVNOJ-a, on već ima zamisao o ratnom parlamentu.

Taj izuzetni čovjek, koji je ''uprkos mukama, borbi, gladi i žeđi, uprkos smrtnim opasnostima, jednako u miru kao i u ratu … od svega najviše vole prosto život i prosto čoveka'', na čelu svojih proleterskih kolona prevalio je tisuće kilometara bespuća. Bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koje se osobno nalazio u streljačkom stroju, lako izmjerljiv preko nišana i mušice. Često na rastojanju od neprijatelja koliko može pogoditi revolverski hitac.

Jedan takav slučaj je bio 28. studenog 1941. godine: na dan povlačenja Titovih snaga iz Užica. Toga dana Tito je, s radiotelegrafistom Veljkom Dragovićem i jednim pratiocem, kolima krenuo prema Zlatiboru. Među posljednjima je napustio Užice. Ostali članovi Vrhovnog štaba su iz grada izišli nešto ranije. Prije rastanka s drugovima, rekao im je da će se svi ponovo okupiti na Zlatiboru. Sastali su se kod hotela na Palisadu, a odatle su u svanuće – s Titom na čelu kolone – krenuli prema Uvcu. Tek što su krenuli, najednom je do Tito dopro šapat njegove sekretarice Zdenke:

- Stani, Stari, eto Švaba!

Komandir prateće čete je smirio uzbuđenu Zdenku:

-Tiho, da ne čuju!

Njemačka pješadija, razvijena u strelce, išla je ravno prema maloj koloni Vrhovnog štaba. Bio je još mrak, i magla, i slabo se vidjelo, pa ih nacisti nisu zamijetili. Kasnije, Tito je još jednom naletio na njemačku kolonu. Spasio se sklonivši se u šipražje. Već je bio pograbio automat, spreman da svakog trenutka otvori vatru, ali – srećom – nisu ga ni ovoga puta zamijetili. Iznad njega i nekoliko drugova koji su se našli uza nj fijukali su meci i resko sjekli prohladno jutro rafali, u blizini su grmile eksplozije avionskih bombi, ali Tito je znao da će i to minuti. Ponekad je neophodna strpljivost; u ratu treba znati čekati. Kad su njemačke kolone krenule na drugu stranu, Tito se izvukao iz grmlja i smireno, kao da se ništa nije dogodilo, mahnuo rukom:

-Naprijed, drugovi!

Druge put je on osobno bio meta nacistima kad je pregazio Sutjesku i u ratnom rasporedu Druge proleterske divizije, na zelengorskoj vrleti, dvadesetpetog dana operacije ''Schwarz'', čekao da najpoznatiju rijeku iz narodnooslobodilačkog rata pređe Savina divizija s četiri tisuće ranjenika.

Tito se sa pratnjom i s članovima engleske vojne misije, koji su mu se priključili na Durmitoru 28. svibnja 1943. godine, trinaestog dana ofenzive. Spustivši se padobranima, kretao u centralnom rasporedu svoje četiri divizije. Čitav dan 8. lipnja proveo je u kanjonu Sutjeske, između Suhe i Tjentišta. Uveče je rukom dao znak:

-Pokret!

Nebo se bilo otvorilo i kiša se u mlazovima slijevala po Titu i borcima. Pokret je bio krajnje naporan. Uto: neprijatelj otvori artiljerijsku vatru. Nijemci su tukli s Košura. Granate su eksplodirale desno od čela Titove male kolone. Nekoliko boraca je ranjeno. Jedan pade smrtno pogođen. Tito izbi na čelo kolone i krenu ljevlje, u gustiš pored Usovičkog potoka. Spustila se mrkla, hladna, kišna planinska noć. Tito se zaustavlja. Oprez.

- Prenesi dalje: tiho!

Kad su zastali jasno su čuli u neposrednoj blizini zveckanje oružja. Bili su pored neke vojske. Lako se moglo dogoditi da nabasaju na njemačke položaje. Tito šapatom naređuje jednom od pratilaca. Komandiru kurira Marku Piperu, da se prišulja nepoznatima. Piper je brzo izvršio zadatak. Pravac kretanja odredila mu je vatra u šumi. Kad se prikrao do vatre vidio je uokolo Nijemce: bilo ih je nekoliko stotina. Dalje se nije moglo. Krenuli su tek u cik zore 9. lipnja. Tada su pronašli usku, planinsku pješačku stazu, koja im je u noći bila nevidljiva. Penjali su se uz južne padine Ozrena. Gore, na Ozrenu sreli su se s borcima 4. proleterske brigade, kojom je komandovao Vasilije Đurović Vako.

Tito je, zagledan u topografsku kartu, određivao daljnje pravce prodora. Opkoljen sa svih strana, on tako svojih 14.500 boraca i preko 4.000 ranjenika vodi preko nepočinplanina od 15. svibnja, kad je počela ofenziva poznata kao bitka na Sutjesci. Opkoljen je sa 120.000 njemačko-talijanskih i bugarsko-ustaških vojnika. Ipak, Tito ni jednog trenutka ne sumnja da će njegovi ratnici prosjeći obruče. Upravo toga dana glavnokomandujući svim neprijateljskim trupama u operaciji, general Lüters javlja vrhovnom komandantu Jugoistoka:

''Borbe pokazuju da su komunističke snage, pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene, s borbenim moralom što izaziva kod svih nas zaprepaštenje…Komunistima uvijek polazi za rudom da iskoriste mrak, maglu i kišu, izbiju pred naše položaje i tako nadoknade nedostatak teškog naoružanja…''

Kapetan Stewhard, šef engleske misije, korača uz Tita. Njemu ništa nije jasno. Kad je Tito zastao i zagledao se u kartu, i Englez se nagnuo prema njemu: on po linijama i znakovima na karti ne vidi izlaza. Tiho pita:

-Hoćemo li se morati predati?

Tito se naglo uspravi. Na njemu kratka vojnička bluza stegnuta opasačem, na opasaču pištolj ''valter'', o vratu mu vise dalekozor i baterijska lampa, na jednom ramenu kožna oficirska torba, na drugom automat. Titovo lice, trenutak ranije zabrinuto, s podočnjacima od nesna i umora, ozari čudni smiješak:

-Kapetane, partizani se nikad ne predaju!

Već se bilo razdanilo i nad Zelengorom su zaredala jata njemačkih aviona: po 9 glomaznih dornijera, 12 crnih štuka, po 4 meseršmita, hajnkela ili savoje. Od 15. svibnja, do početka te najteže ofenzive, onog je dana – 9. u lipnju – izvršen najveći broj avionskih naleta: 78 borbenih, 3 izviđačka, 7 za hitan transport ranjenika i 8 za opskrbljivanje trupa.

-Odolit će partizani! – uvjerljivo kaže Tito Englezu.

A tutanj kao da nikad neće prestati. Borcima ovladala mučna letargija; stanje kao u polusnu. Dani zamorne gladi i stalni pokreti, stalni juriši i protujuriši, iscrpljivali su ostatke snage. Kad se Tito s kolonom Vrhovnog štaba našao na stazi što od Tjentišta vijuga preko Ozrena, kroz zonu naznačenu imenom Milinklade, nekoliko stotina metara jugoistočije od topografskog znaka 1011, sav prostor uokolo bio je zasut avionskim bombama. Štuke su, zavijajući stravično svojim nesnošljivim sirenama, pikirale ravno na kolonu Vrhovnog komandanta. A Vrhovni komandant zastao, tren gleda kartu, tren diže pogled prema avionima, smiren – i ta čudesna mirnoća, to stanje lišeno svakog osjećaja straha, prelazi na sve oko njega, i nemoguće je zamijetiti trunku panike. Vrhovni komandant nešto glasnije nego obično, da ga čuju u onoj kanonadi eksplozija, kaže:

-Pozovite mi komandanta 4. crnogorske!

Bombe uokolo neprestano eksplodiraju, a komandant trči k Titu, koji pokazuje Vaki Đuroviću goli, zatravnjeni prijevoj na lijevom boku puteljka kojim od Lučkih za Vrbničke kolibe, prema sjeveru, na putu iz obruča, treba da prođu sve jedinice udarne grupe Vrhovnog štaba:

-Ovo je, komandante, Ljubin grob. Pošalji jedan bataljon tamo i drži to mjesto po svaku cjenu. To je ključno mjesto našeg proboja…

Komandant jednostavno kaže:

-Razumijem, druže Stari! – i leti natrag, k brigadi. Ali put mu je presjekla jedna od avionskih bombi. Eksplozija ga diže, pa sunovrati. Teško ranjeni komandant je krvario, ali ustaje. Posrnu. Nekako učini dva-tri koraka, a onda pade. Više nije mogao ustati. Ali ne odustaje: puzi. Stigao je do svojih drugova i na karti im pokazao gdje trebaju zauzeti položaj. U samrtnom grču, jedva čujno šapće:

-Drug Tito je naredio, Ljubin grob držati po svaku cijenu…

To su bile posljednje riječi Vake Đurovića.

A Tito je krenuo dalje: prema njemačkom rasporedu. Tumači: što smo bliže Nijemcima, manje će nas bombardirati! Tito se kretao treći u koloni: Ispred njega pratilac Ristanović i sekretarica Zdenka Paunović. Oko Tita grupice boraca. Avioni stalno nadlijeću. ''Šuma se tresla kao da zemlja gori – pričao je kasnije Rade Ristanović. Avioni su bacali bombe sistematski, na svaki pedalj zemlje. Jedna bomba fijuknu iznad naših glava. Bacih se na zemlju. To učiniše i drug Tito i ostali. U neposrednoj blizini odjeknu snažna eksplozija…'' Josip Broz je legao uz deblo davno oborene bukve. Njegov vjerni pas Luks, kojeg su partizani uhvatili u Prozoru prije godinu dana i poklonili ga Vrhovnom komandantu (nekad je taj pas pripadao njemačkom komandantu Prozora), skočio je na Tita i gotovo svega ga prekrio. Krhotine bombe su zasule po njima. Luksa su gotovo sasjekle, a Vrhovnog komandanta je samo jedna pogodila u lijevu ruku.

Kad se detonacija slegla i laki povjetarac raznio dim i silnu prašinu, Tito je ustao:

-Drugovi, ima li živih?

Uokolo su bolno ječali ranjenici. Oko Tita desetak mrtvih drugova. Španjolski borac, Titov lični pratilac, ležao je mrtav nekoliko metara dalje od Vrhovnog komandanta. Uza njega kapetan Stewhard… Rana u lijevoj ruci oštro je pekla. Oči vrhovnog komandanta se zamaglile:

-Ja sam ranjen…

Pritrčali su mu pratilac Ristanović, sekretarica Zdenka i komandir čete Stojčić. Zamolili su Tita da se skloni s razbojišta, a onda su mu, stotinjak metara dalje od mjesta ranjavanja, u nekom zaklonu, pažljivo skinuli bluzu. Lijeva ruka je naviše do lakta bila sva u krvi. Preosjetljiva Zdenka ciknu:

-Šta ćemo sad, druže Stari. Nema liječnika…

-Ne stvaraj paniku. Previjte kako znate!

Netko je od boraca u svojoj torbici našao zavoj s kojim su, preko košulje, zavili ranu Vrhovnog komandanta. Jedan komad zavoja stavili su drugu Titu oko vrata, kako bi na to oslonio ruku. Sutradan ga je tako previjenog stigao general Sava Orović. Prije nego je fotografirao Vrhovnog komandanta s rukom u zavoju, stao je mirno i vojnički pozdravio:

-Sretne ti rane, junače!

Tako ranjen, Tito je na čelu svojih kolona, koje su prosjekle nacističke obruče na Zelengori, proslijedio na zapad, prema Jajcu, gdje će u noći 29. i 30. studenog na drugom zasjedanju ratnog parlamenta – Antifašističkog vijeća – dobiti zvanje maršala i biti izabran za predsjednika novoosnovanog Komiteta nacionalnog oslobođenja Jugoslavije.

Posljednji put se Josip Broz našao izravno na nišanu nacističkih strijelaca na svoj pedeset i drugi rođendan, 25. svibnja 1944. godine, u pećini ponad Unca u Drvaru. Tada su divizije i korpusi kojima je komandovao bili jedan od izuzetno značajnih frontova antifašističke koalicije u Evropi. Slava Josipa Broza već je bila pronesena širom svijeta. Bile su objavljene knjige i stotine članaka o njemu slične uvodniku u njujorškom ''The Time'' od listopada 1943:

''…Kad bude ispaljen posljednji metak u drugom svjetskom ratu, Tita će historičari i njegovi narodi smatrati za Georga Washingtona, Simona Bolivara, Benita Juareza i Bernarda O'Higginsa…''

Sve ofenzivo koje je Hitler preko svojih generala organizirao protiv Tita završile su krahom. ''Mi smo redovno poslije svake ofenzive javljali Führeru – piše jedan od tih generala – da su Titove bande razbijene. Ali već sutradan Tito bi nas napadao bolje organiziran, s jačim snagama…Teren kojeg bismo mi pročešljali ostajao bi zapaljenih kuća. Uhvatili bismo ponekog seljaka i ubili ga, a partizanima ni traga… Uvijek su nas nadmudrili…'' Shvativši da mu ofenzivama ništa ne može, Hitlerov generalštab je pokušao da Tita uhvati na prepad. Organiziran je desant. Operacija nazvana u tajnim dokumentima Konjićev skok, pripremana je mjesecima. Najogrezliji nacisti su bili specijalno opremljeni i avionima i jedrilicama dovezeni nad Drvar i odatle spušteni u jednu od Titovih ratnih metropola. Svaki padobranac je imao sliku Maršala Tita. Napad je izvršen rano u jutro 25. svibnja 1944. U Drvaru toga dana nije bilo partizana; samo oficirska škola i čete Pratećeg bataljona. Tek iza 11 sati stigla je 3. lička proleterska brigada i razbila snage desanta.

Onog jutra Josip Broz se zatekao u pećini nad Uncem.

Ulaz u pećinu neprestano su tukli snajperisti i mitraljesci. Kasnije, kad su se Tito i drugovi spustili iz pećine i krenuli uz Gradinu, opet su bili tučeni gustom vatrom.

Ali nacisti ni ovoga puta nisu uspjeli.

Josip Broz je sve vrijeme rata dijelio sudbinu svojih boraca. Ako su jurišali, i on je u jurišnom rasporedu, ako su se smrzavali, i on je mrznuo, ako su gladovali, i on je bio gladan. On je kod svakog budio samopouzdanje. Oduševljavao je brigom o čovjeku, posebno o ranjenicima. Vojska kojom je komandovao nikad nije ni od koga, ni u selu, ni u oslobođenom gradu, uzimala ništa na silu. Istina, bili su u prednosti: ono što je imao, narod je sa svojim borcima redovno dijelio. Nažalost, i narod je onih godina gladovao.

Naročito je bilo gladno proljeće 1943. godine. Udarna grupa Vrhovnog štaba je vodila je vodila neprestane, danonoćne borbe od 20. siječnja, kad je počela velika njemačko-talijansko-kvislinška operacija Weiss. Tito je tada izveo na Neretvi čudesni manevar, kojim je potpuno zbunio neprijatelja. Udarna grupa je s više tisuća ranjenika i tifusara bila u čvrstom obruču. Partizanske divizije su nadirale prema Neretvi. Ali kad se neprijateljski front na pravcu partizanskog udara pojačao, Tito naređuje:

-Srušiti mostove preko Neretve!

Najprokušanijim proleterskim brigadama šalje zapovijest da udare u suprotnom pravcu. Njemački generali su uvjereni da Tito želi da se probija u pravcu sjeverozapada; da je odustao od prelaska Neretve. Ali to je bila samo zamka. Tek što su neprijateljske snage rokirane, inžinjerci Vrhovnog štaba su osposobili most kod Jablanice i kolone su s ranjenicima krenule uz strmi Prenj, da bi tamo do nogu potukle Dražine četnike. Na desnoj obali Neretve Nijemci nisu nikoga zatekli: mogli su samo dalekozorima pratiti vijugavu kolonu umornih ratnika kako odmiču uz smrzli Prenj. Potom: slijedi udar na istok. Ali vojska je nevjerovatno iznurena. S vojskom: 4500 ranjenika. I narod se povlači s borcima. Velika je glad.

Uoči 1. svibnja 1943. godine, poslije prelaska Neretve i Drine, Vrhovni štab je stigao u mjesto Govza. Tada je Tito naredio intendantu Niketiću da pribavi nešto hrane za borce. Upozorava:

-Uzeti samo ono što narod daruje!

Niketić je malo skupio. A za Vrhovnog komandanta je donio komad suhe slanine. Gladan, Vrhovni komandant pruži ruku da uzme slanini i da prizalogaji, ali onda se namršti:

-Jesu li svi borci dobili ovoliko parče?

Intendant je bio zbunjen. Muca:

-Nije bilo za sve, druže Stari. Nema više…

-Vrati i ovo parče u rezervu. I zapamti: koliko ostali dobij, toliko i meni pripada. Ni zalogaj više!

Intendant je to dobro zapamtio.

A znalo se dešavati da Vrhovni komandant ne dobije ni koliko ostali. Kad je Titov štab prvi put posjetio Peko Dapčević, u prosincu 1941. godine, nekoliko dana prije nogo je drug Tito u Rudu osnovao 1. proletersku brigadu, Tito je odustao od svog objeda:

-Jedi druže Peko. Putovao si, umoran si…

Dapčević se sjeća:

''Na stolu je bilo malo kačamaka, nešto kajmaka i sira, dakle sve što je trebalo, osim pribora za jelo. Tražiti ga nijesam mogao, a ja nisam imao baš nikakvog pribora… Pokušah da korom hljeba zahvatim parče kačamaka, No to mi nije sasvim uspijevalo… Tito je to, očigledno, primjetio. Brzo mi pruži svoju, jedinu kašiku…

-A čime ćeš ti, druže Tito, jesti…

No, Tito mi ugura u ruke kašiku. Brzo sam pojeo nekoliko zalogaja kačamaka i kajmaka, hitro ustao u pošao da operem kašiku, da mu je vratim…

-Kamo ćeš? – upita Tito.

-Da operem kašiku.

-Ne treba, očistiću je ja – reče.

Tada sam, kao stari vojnik, obrisao kašiku o kraj bluze i pružio je Titu.

-Pravilno – nasmija se Tito…''

U koloni Josipa Broza uvijek je bilo i dječaka. Prvi od njih se zvao Albin Pibernik: on je u koloni Vrhovnog komandanta krenuo iz Užica. Bio je najmlađi borac 1. proleterske brigade; dvanaestogodišnjak. Kad je 1. brigada bila prvi put postrojena pred Vrhovnim komandantom, Albin prozvan Mali stajao je u dvoredu čete ''Ivan Cankar'' 5. šumadijskog bataljona. S brigadom je kasnije sudjelovao u legendarnom Igmanskom maršu, a poslije marša, kad je Tito svoj štab smjestio u Foči, u Prateći bataljon je uzeo kompletnu četu ''Cankar''. Od posljedica smrzavanja na Igmanskom maršu Albinova majka Anica je umrla u Foči. Veliki Albin, otac dvanaestogodišnjeg proletera Albina, naprosto nije mogao utješiti sina. I Tito, uvijek pažljiv prema svima iz svoga stroja, vidio je dječakove suze. Naredio je da Albinu sašiju uniformu i kapu i da mu dadu opasač. I krevet mu je uredio u svojoj sobi. Na zidnim novinama Pratećeg bataljona netko je tada napisao stihove:

Ne plaši se naš drug Stari,

Uza njega spava

Albin Mali

Kasnije je bilo mnogo dječaka u koloni Vrhovnog komandanta. Za vrijeme bitke na Sutjesci najmlađi je on onih oko Tito bio Milan Jokić. Nije imao punih 13. godina. Iznuren neprestanim tridesetodnevnim pokretima po bespuću, zaspao je na Zelengori. Tu su ga Nijemci zarobili. Jedan domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima, ispričao je kako su nacisti tukli i ispitivali malog borca Okića. Najprije su ga ispitivali o Titu. Kaže da nije ni čuo za njega. Oficir ga udari; prijeti:

-Uhvatit ćemo mi Tita, još danas!

Dječak raskrvavljenog lica se tad razgoropadio:

-Nikad vi nas nećete pobijediti ni Tita uhvatiti!

Oficir je bjesno naredio da dječaka odmah streljaju. To je trebao učiniti onaj domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima. Poveo je dječaka u šumu, ali nije ga streljao, nego ga umotao u ćebe, pa ubacio u neki sanduk u kamionu. U tom sanduku Jokić je stigao do Sarajeva. Na ulasku u grad je iskočio, pobjegao i opet se priključio partizanima…

Treći dječak iz kolone Vrhovnog komandanta, legendaran i po onome što je sve učinio, i po crtežu Andrejevića Kuna (Kurir Jovica) zvao se Jovica Tolman. Komesar pratećeg bataljona Branka Savić kaže da je to bio najsposobniji kurir za vrijeme Titovog boravka u Jajcu i Drvaru.

Jedan stranac, Brazilijanac Oliveira, pisao je poslije rata da je Jugoslavija ''zemlja u kojoj su u toku rata ispisane najljepše stranice borbe i istrajnosti''. To je kazano iz mnogo razloga.

Najprije: Jugoslavija je jedina zemlja u kojoj je plamen antifašističkog rata buknuo još onda dok je sva Evropa bila obvijena crnom kukastokrižnom zastavom smrti. Jedini zračak slobode u porobljenoj Evropi.

Drugo: Jugoslavija je jedina zemlja u Evropi oslobođena snagama vlastitih armija.

Treće: Jugoslavija je zemlja koja je u odnosu na broj stanovnika dala najbrojnije žrtve u drugom svjetskom ratu.

A sve ono što je učinjeno, činjeno je po zamislima Josipa Broza Tita. One mračne 1941. godine, kad je malotko znao što treba činiti i kako treba činiti, Josip Broz, revolucioner za kojeg će najpoznatiji američki komentator Lippmann kasnije pisati da je ''najvažniji od svih misionara komunizma'' (povjesničar Fred Neal će pak zapisati da je Titov put ''postao najznačajniji kvalitetni skok u razvitku marksizma poslije oktobarske revolucije''), genijalnim umjećem da teoriju razvija u praksi, objasnio je Partije i svojim narodima:

-Revolucija, ali ne barikade u gradovima, nego dugotrajni partizanski rat!

I tako je pokret kojeg je on vodio bio jedini antifašistički pokret u porobljenoj Evropi koji nije ostao samo pokret otpora, samo diverzije i sitne akcije, nego je prerastao u općenarodni oslobodilački rat.

Kad je Hitler izbio pred Moskvu, Tito ima hrabrosti da u slobodnom Užicu postroji svoje četa: 7. studenog, o odanu oktobarske revolucije, njegove su trupe izvršile prvi defile oslobodilačkih snaga u Evropi.

Kad svi saveznici šalju Petru Karađorđeviću čestitke za dvadeseti rođendan, Josip Broz ima petlje da zaprepasti saveznike: on stvara vladu nove Jugoslavije; u Jajcu u jesen 1943. godine. Kasnije će sam reći, govoreći o odlukama u Jajcu: ''Znali smo da će Drugo zasjedanje AVNOJ-a imati u historiji nove Jugoslavije jednu od najdalekosežnijih i najistaknutijih uloga… Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije stvorili su sinovi svih naših naroda, pravi narodni predstavnici, u jeku revolucionarne borbe za slobodu i novi, bolji život. U najtežim časovima svoje historije, narodi naše zemlje imali su dovoljno snage i sposobnosti da ostvare jednu od svojih najvećih tekovina. Poniklo iz samog naroda, i formirano na Prvom zasjedanju u Bihaću, ovo tada centralno političko tijelo izrazilo je na svom Drugom zasjedanju u Jajcu čvrstu rješenost svih naših naroda da, kao rezultat svoje borbe, ostvare svoj slobodni život i pravednije društveno uređenje u jedinstvenoj i ravnopravnoj bratskoj zajednici. Na temeljima tada postavljenim bilo je potrebno, u daljim žestokim borbama protiv okrutnog neprijatelja, ostvariti konačno oslobođenje zemlje i… učvrstiti međunarodni položaj nove Jugoslavije – i, na principima socijalizma i samoupravljanja, na osnovama istinske demokratije, graditi i razvijati našu novu državnu tvorevinu…''

Te ''noći rješenosti'', u renoviranom zdanju usamljene kuće na desnoj obali Plive, stotinjak metara prije njenog utoka u Vrbas, pretposljednje noću u studenom 1941. godine, prvi je put odjeknula pjesma:

Druže Tito, mladi maršale,

Mase su te izabrale.

U očima vijećnika (i sjedobradih staraca i golobradih dječaka, u očima prokušanih ratnika kaljenih na sovjetskim i mađarskim i španjolskim i jugoslavenskim ratištima i u očima starih političara koji su shvatili da je Titova misija sudbinski presudna za sve jugoslavenske narode) zaiskrile su suze. Bezmjerna radost je sve obuzela: čovjek koji se već bio posvjedočio kao simbol i izraz humanističke vizije svijeta, proglašen je od predstavnika svih naših naroda maršalom Jugoslavije. Prijedlog je obrazlagao akademik dr. Josip Vidmar:

''Da bismo dali izraza sadašnjem stanju naše vojske koje se iz malih partizanskih i diverzantskih odreda, kroz teške borbe, razvila u redovnu, disciplinovanu, moderno organizovanu i naoružanu, jedinstveno rukovođenu vojsku, da bismo samosvesno dokumentovali njeno sadašnje brojno i kvalitetno stanje i da bismo joj u isto vreme dali najviše priznanje za njena velika i slavna dela u našoj oslobodilačkoj borbi, predlažem, u ime slovenačke delegacije, da Predsedništvo AVNOJ-a donese odluku o dodeljivanju naziva maršala Jugoslavije vrhovnom komandantu NOV i POJ, drugu Titu.''

Dobro je zapamćen iz tih dana: ''Srednjeg je rasta, čvrsto građen, glavu drži ponosno, Lice mu je blijedo, obrijano, kosa plava, na sljepoočnicama prosijeda, čelo visoko, oči mu leže duboko, svijetlo-modre su, malko zamagljene i umorne, nos izrazito povijen, izraz usta beskrajno kompliciran, brada jaka, čitav izraz lica energičan i očaravajući; u njemu je nešto napoleonsko, a moglo bi da bude i lice umjetnika.''

To je lice stvaraoca. Božidar Jakac, koji ga je portretirao studenog 1943. godine u Jajcu, uz crtež nam je ostavio i opis: ''Svijetlo, blijedo, ozbiljno, a ipak toplo izražajno… muška odlučnost, oštrina i ozbiljnost smjenjivali su se na svijetlim, sanjalačkim izrazom umjetnika i smiješkom koji budi u čovjeku toplo ljudsko osjećanje.''

A kad je išao, teško su ga stizali. To je uspravni, žustri, brzi hod. Njegovi pratioci bi trčali, da ga stignu. Na putu do Zelengore preko Jahorine i Romanije prema Jajcu, ili na putu od Jajca za Drvar, Kroz planine snijegom zavijane, ratnici koji su ga slijedili neprestano su priželjkivali da uzjaha bosanskog žilavog konjića: lakše je bila stizati konjče, nego brzonogog Komandanta.

Do ulaska u Beograd popodne 23. listopada 1944. godine, duže je vremena proveo u Užicama, Foči, na Mliništu, u Bihaću, Jajcu, Drvaru i na Vicu. To su Bile ratne metropole. Svaka od njih predstavlja određenu fazu rata, iako se sve te faze prožimaju i tek viđene zajedno čine cjelinu.

Užice, 1941: inicijative i objedinjavanje.

Foča, siječanj-svibanj 1942: jasne naznake rata koji prerasta u revoluciju.

Mliništa, nadmorska visina 1400 metara, šatori, kasno ljeto i rana jesen 1942: vrijeme razrastanja partizanskih snaga, stvaranje Narodnooslobodilačke vojske

Bihać, jesen 1942, do siječnja 1943: stvaranje AVNOJ-a. Proširivanje slobodne teritorije, koja je bila veća od mnogih evropskih država.

Zatim slijedi dugi period pokreta: od kraja siječnja do 25. kolovoza 1943. godine Josip Broz i oni koji su ga slijedili nisu čak imali priliku ni da legnu u krevet.

Jajce, od 25. kolovoza 1943. do 7. siječnja 1944: razdoblje utemeljenja nove države. Učvršćivanje tekovina borbene revolucije. Vrijeme kad je NOV stasala – sa svojih 400.000 boraca – za vođenje velikih operacija, kojima su saveznici priznali značaj presudnih frontova.

Drvar, siječanj 1944, - 25. svibanj 1944.: intenzivna nastojanja usmjerena na međunarodno priznanje nove Jugoslavije uz shvatanje, da ćemo priznati biti onoliko, koliko smo jaki. A svijet već priznaje, u proljeće 1944. da je ''danas maršal Tito ličnost čije ime po važnosti dolazi u isti red s maršalom Staljinom, Dwightom Eisenhowerom, Bernardom Montgomeryjem''; razdoblje je to kad se sve učestalije u britanskom parlamentu čuje: ''Tito veli da jugoslavenski narod ne želi stari poredak, narod želi nove uvjete života u Jugoslaviji. A Mihajlović želi stare uvjete i zato je prišao Nijemcima…'' U tom periodu su i Sovjeti poslali svoju misiju kod Titovog štaba, kojeg sovjetski general Kornjejev – pred ostalim savezničkim izaslanicima – u veljači 1944. pozdravlja kao ''najtalentiranijeg organizatora i rukovodioca'', jer – to će pak reći jedan Britanac, Churchillov sin Randolph – '' ono što su Tito i partizani učinili trebalo bi poslužiti kao primjer svim okupiranim zemljama''.

Vis, poslije Drvara, do ulaska u Beograd: međunarodno priznanje. Jasno uočavanje pobjede. Razdoblje kad američka štampa piše da je Tito stvorio armiju ''koja je razbijala više njemačkih divizija nego cijela naša i britanska vojska u Italiji''

Beograd. Pobjeda. Slobodna Jugoslavija.

Do ulaska u oslobođeni Beograd, Vrhovni komandant maršal Jugoslavije Josip Broz Tito se sreo s dvojicom državnika: u kolovozu 1944. s Winstonom Leonardom Spencerom Churchillom, šefom britanske vlade, a u rujnu 1944. s generalismusom Josifom Visarionovičem Džungašvilijem Staljinom, predsjednikom sovjetske Vlade.

U dvomotornom avionu anglo-američke komande Sredozemlja putovao je na susret s Churchillom 6. kolovoza 1944. godine. Na Visu je tada Vrhovni štab imao odličan aerodrom, kojeg su partizani izgradili u travnju – u sredini otoka, tamo gdje su nekad bili veliki vinogradi vugave. Zajedno s Titom putovao je i njegov sin Žarko, koji je upravo bio navršio dvadeset godina, a imao je već trogodišnje iskustvo ratnika: borio se do 1944. u redovima Crvene armije i ruku je izgubio u bitki za Moskvu. Od 6. do 11. kolovoza Tito je obilazio saveznički front u Italiji. Tu se upoznao i s generalom Haroldom Alexanderom, koji će pola godine kasnije, obišavši Sremski front, reći Titu:

-Tek kad sam se u Italiji iskrcao sa svojim pobjedonosnim armijama, shvatio sam i ispravno ocjenio ogromnu pomoć i potporu koju ste davali savezničkoj stvari!

Taj čuveni britanski feldmaršal je također rekao da je ''NOV jedina saveznička vojska u Evropi, kojoj je povjeren poseban front i koja vodi samostalne operacije pod komandom svog vrhovnog komandanta maršala Tita''.

Churchill je putovao u Italiju samo da se susretne s Titom. ''Želim vidjeti samo vas i maršala Jugoslavije'' – javio se generalima Alexanderu i Wilsonu. Sastanak je upriličen 12. kolovoza na terasi vile ''Rivalti'' u Kazerti kod Napulja. Prvi razgovor je vođen pred golemom kartom evropskog ratišta. Churchill preleti očima kartu; zadržava pogled na Balkanu:

-Imate, gospodine maršal, istaknuto mjesto u čitavoj strateškoj slici Evrope.

-Mi nemamo dovoljno oružja. Nemamo avijacije. Teško naoružanje nam je krajnje slabo. Ali za Balkan se ne uzbuđujte: NOV Jugoslavije je pouzdan saveznik.

Churchill podsjeća maršala da Hitler još raspolaže s 321 divizijom na frontu od 15.000 kilometara: preko 9.000.000 vojnika. Tito se osmjehnuo. Churchill zna: Titove divizije su i dosad uspješno tukle neprijatelja koji je imao i do 830.000 vojnika na jugoslavenskom ratištu.

Nisu se sukobljavali razgovarajući u domeni vođenja rata. Stavovi su bili različiti kad su – razgovarajući 12. i 13. kolovoza – prešli u domenu političkog. Hoće li Tito uvesti komunizam ''po ugledu na Rusiju''. Šta će biti s mladim kraljem? Poslijeratna sudbina Istre? ''Tito je – zapisano je – s mnogo argumenata iznosio značaj borbe jugoslavenskih partizana ne samo za oslobođenje Jugoslavije, nego i za zajedničku savezničku pobjedu. Inzistirao je na preciznijoj razradi vojne suradnje i isporuke oružje. Kad je riječ o Istri i Trstu, napomenuo je jasno da Jugoslavija ne može pristati na nekakvu italijansku civilnu administraciju, jer narodnooslobodilački pokret, realno, svojom mrežom narodne vlasti, upravlja već najvećim dijelom tih oblasti, a osim toga jugoslavenski narodi su već dosad svojom herojskom borbom i jasno izraženom voljom donijeli neizmijenjivu političku odluku o budućnosti ovoga dijela rodnog tla…''. Na pitanje o komunizmu, Tito je marksistički odgovorio:

-Svaka revolucija, pa i jugoslavenska, ima svoje puteve. Nama rusko iskustvo može koristiti, ali nismo nikad mislili doslovno primijeniti ta iskustva.

Imao je spreman odgovor i za pitanje o kralju. Jednostavno:

-Neka dođe i neka se bori, kao i svi njegovi vršnjaci u Jugoslaviji.

Predveče prvog dana razgovora, kuriri Vrhovnog štaba, koji su neprekidivo prenosili vijesti (Vis – Bari – Kazerta), predali su Titu depešu: grupacija od tri divizije NOV prodrla u Srbiju, razbile Nijemce, Bugare i četnike na Kopaoniku, kreću u srce Srbije; dvije najelitnije divizije – 1. proleterska i 6. proleterska – u borbenom su maršu za Srbiju…

Nekoliko mjeseci kasnije Churchill je u britanskom parlamentu izjavio da je ''najozbiljniji podržavalac maršala Tita u inozemstvu''; i, osim toga: ''Tito je jedan od mojih najboljih prijatelja… Ja se najozbiljnije nadam da će se dokazati da on može biti i spasilac i ujedinitelj svoje zemlje, kao što je, van svake sumnje, sada njen neosporni gospodar…''

Bio je velik državnik, blistav strateg, jedan od najrealnijih političara, znao je pouzdano da je Tito i spasilac i ujedinitelj svojih naroda, ''neosporni gospodar'' Jugoslavije u ratnom razdoblju, a ipak – o tome sam piše – uvjeren da samo veliki rješavaju sudbinu svijeta, da samo oni mogu krojiti kartu svijeta. Njegovi moskovski razgovori sa Staljinom, listopada 1944. godine, često su opisivani. Sam Churchill je zapisao kako je dao Staljinu ceduljicu s prijedlogom da Jugoslaviju dijele: pola-pola. A Staljin je, kaže, na to zadovoljno stavio potpis!

Prije toga razgovora Churchill – Staljin, u Moskvi je nekoliko dana boravio Josip Broz: kraj rujna 1944. godine. Putovao je avionom, preko Krajove, gdje je bio štab maršala Tolbuhina, komandanta III ukrajinskog fronta. Dakota u kojoj su osim Maršala bili i Ivan Milutinović, član Politbiroa i Vrhovnog štaba i šef kabineta Vrhovnog komandanta Mitar Bakić, uzletila je noću 21. i 22. rujna 1944. Avionom su upravljali sovjetski piloti. Već 24. rujna Tito je bio u Moskvi. Tada je Tito prvi put – oči u oči – razgovarao s Josifom Visarionovičem. Trupe Crvene armije su brzim tempom napredovale na zapad; preko Rumunije i Bugarske bližile su se jugoslavenskoj granici. Staljin je, kao i Churchill, s mnogo realnosti u ocjenama, govorio o izuzetnoj važnosti borbenih akcija Titovih divizija na južnom krilu ukrajinskog fronta. Tih dana u Moskvi je dogovoreno koordiniranje u oslobodilačkim operacijama. U saopštenju objavljenom poslije razgovora naglašeno je da je sovjetska komanda tražila i dobila dozvolu za ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski teritorij kojeg će napustiti nakon završenih vojnih operacija. U oblastima (dogovoreno je da sovjetske trupe jednim korpusom sudjeluju u beogradskoj operaciji i da se kreće sjevernim rubom zemlje) gdje će privremeno biti sovjetske trupe – za razliku od svih ostalih zemalja kroz koje je prolazila Crvena armija – kompletna civilna uprava ostaje sve vrijeme u nadležnosti Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije.

Tito se iz Moskve vratio u Krajovu, a odatle je otputovao u Vršac, pa u Belu Crkvu, odakle je komandovao – preko radio-veza – jedinicama koje su oslobađale Srbiju i onima koje su oslobađale Dalmaciju. Predveče 23. listopada stigao je u oslobođeni Beograd. Proslavljeni komandant armijske grupacije, koja je potukla njemačke divizije na prilazima Beogradu i u Beogradu, Peko Dapčević, predao mu je raport da dunavskom keju. Kad im se, nešto kasnije, u Užičkoj 15. pridružio predsjednik Prezidijuma AVNOJ-a dr. Ivan Ribar, Tito mu se obratio:

-Zar nisam rekao u Jajcu: treće zasjedanje AVNOJ-a bit će u slobodnom Beogradu!

Beograd je bio oslobođen u listopadu, a do oslobođenja čitave zemlje trebalo je još krvariti više od pola godine. Da bi borba u svom završetku bila što uspješnija, Tito je u novoj 1945. godini osnovao tri armije, a nešto kasnije još jednu. Te su armije, pod komandama Peka Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa i Petra Drapšina, u suradnji s partizanskim korpusima u neprijateljskoj pozadini, u četiri posljednja mjeseca rata potukle kompletne hitlerovske snage pod komandom generala Löhra, vrhovnog komandanta Jugoistoka. Te snage su pružale žilav otpor, zajedno s ustašama i četnicima, sve do potpunog poraza 15. 5. 1945. godine.

Jovan Popović: Nesvrstani

Legendarni pobjednik u ratu, Josip Broz je postao i jedan od stupova suvremenog svijeta, onaj koji, ustrajno revolucionaran, tumači ''da bez slobode nema mira, ali … i bez mira nema slobode''. Naime, mir u sloboda su u uzajamnoj ovisnosti: mir jest funkcija slobode i ravnopravnosti, a sloboda je funkcija mira:
Tako govori Josip Broz.
U tom smislu djeluje Josip Broz.

Ličnost po kojoj smo poznati. Onaj koji već decenijama objašnjava svijetu: ''Ja bih želio da svi narodi u svijetu budu prijatelji'', jer ''mi želimo da u svijetu trajno vlada mir…'' On je ona presudna ličnost koja je od Jugoslavije stvorila zemlju
''… gdje je duh bez straha, glava visoko uzdignuta,
gdje je saznanje slobodno,
gdje svijet ne postaje parče tijesnih, kućnih zidova,
gdje riječi dolaze iz dubine Istine,
gdje neumorno težnja pruža ruku ka savršenstvu,
gdje bistra rijeka razuma ne gubi putanju svoju u suhom pijesku navike,
gdje duh, kojim upravljaš, vodi u sve prostranije mišljenje i djelanje…''

Tito se u povijesti javio kao iznimni tumač proleterske uzajamnosti, onaj koji je na putovima proleterske revolucije ujedno shvatio - i to svijetu prenio - ''da je aktivna miroljubiva koegzistencija isto što i politika mira''. Principi te politike (zabrana upotrebe sile i prijetnje silom; sistem mirnog rješavanja međunarodnih sporova; nemiješanje u unutrašnje poslove drugih zemalja; suverene jednakosti; striktno poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta; dinamična suradnja država u raznim oblastima; ravnopravnost i pravo na samoopredjeljenje naroda) nisu, zapravo, kao ideja novost. To nije ''opcija u korist međunarodnog status quoa i stagnacije''. Afirmacija aktivne miroljubive koegzistencije, koncepcija koje se danas svuda u svijetu povezuje s imenom Tito, upravo po Titovom tumačenju ''ne znači da se u suvremenim uslovima u društvu neće odvijati dalji progresivni procesi i promjene, jer je koegzistencija sastavni dio tih promjena koje su historijski neminovne. Ono što politika koegzistencije treba da obezbjedi to je da se te promjene odvijaju bez ratova, uz jačanje demokratskih odnosa u svijetu, uz jačanje uloge najširih narodnih slojeva u rješavanju ekonomskih i društvenih problema.''

Tako je Josip Broz govorio 1961. u Beogradu, na Prvoj konferenciji nesvrstanih. A šest godina ranije, u prosincu 1954. godine prvi put su u jednom međunarodnom dokumentu, na Titovu inicijativu, dakako, šire razrađena načela miroljubive aktivne koegzistencije: 22. prosinca 1954. u deklaraciji Tito - Nehru. Upravo zbog te deklaracije politika nesvrstanosti i aktivne koegzistencije - a Nehru i Tito su se na takvu politiku još ranije zavjetovali - ulazi u novo razdoblje svoje evolucije: pretvara se u povijesno značajnog činioca u međunarodnim odnosima.

Na put u Indiju Josip Broz je krenuo na ''Galebu'' 30. studenog 1954. godine. U Bombaj, grad prozvan ''kapijom Indije'', ''Galeb'' je stigao 16. prosinca. Predsjednika Jugoslavije su na moru dočekali indijski razarači. Kad je Predsjednik prešao na palubu indijskog razarača ''Delhi'' s dokova, s kranova, s krovova najviših kuća u luci, zagrmilo je snažno:
- Maršal Tito di džai!

Kroničari su zapisali da je ''čitava džinovska lučka metropola - Bombaj - izišla na ulice i kejove''. Jedan od izvjestitelja javljao je svom listu: ''…Duž obale nedogledan vijugav ljudski stroj, uz moćan žamor sličan oceanskom šumu, gubio se bijelim dugim košuljama, kao neobično ogromna zmija, vesela: Maršal Tito zindabad! Džai Hind - Džai Jugoslavija!…'' Na svakom koraku: živio, zindabad, džai!
To su bili dani kad su mnogi novorođeni Indijci dobili ime Tito. Ime simbola i legende. Titovim dolaskom u Indiju prvo razdoblje nesvrstanosti - karakteristično po nepovezanom izjašnjavanju pojedinih zemalja - prestaje: počinje faza nesvrstanosti i aktivne koegzistencije kao politike uzajamnosti; akcije nesvrstanih dobivaju konture usklađenih zajedničkih istupanja. Prvi precizniji dogovori o tim nastupanjima vođeni su u Nju Delhiju. Publicist Đorđe Radenković nam je ostavio zapis o tome: sjećanje onovremenog Titovog generalnog sekretara Jože Vilfana. U vrlo svečanoj atmosferi za Predsjednika Jugoslavije bio je - uvečer 24. prosinca 1954. godine - priređen prijem. U atmosferi neobičnog ugođaja, između brojnih zvanica, Tito je prišao Jawaharlalu Nehruu i uzeo ga pod ruku. Lagano su krenuli u drugi kraj sale. Vilfan je, uobičajeno, pošao za njima, jer je imao i ulogu prevodioca. Tad još naš Predsjednik se nije sasvim slobodno služio engleskim. Ipak, ovoga puta nije htio prevodioca:
- Vilfan, sami ćemo razgovarati! - rekao je Tito.
Njih dvojica, sami, Tito i Nehru, razgovarali su dvadeset minuta. Radenković piše: ''Tito je najvećim delom, nešto živo, prosto ne zastajkujući, govorio indijskom premijeru; kada su ponovo ustali lice Nehruovo bilo je 'promenjeno'. Možda je to bio onaj, uvek jedan, psihološki trenutak kada se srodnost ideja pretapa u emotivno prijateljstvo.''

Program zajednički dogovorene međunarodne politike, one politike koju će iz godine u godinu, onom brzinom kojom je rušen kolonijalni sistem, prihvatiti zemlje svijeta, Tito i Nehru su iznijeli u zajedničkoj deklaraciji ističući da ''žele da objave da politika neuključivanja u blokove, koju su njihove vlade usvojile i koju sprovode, ne predstavlja 'neutralnost' ili 'neutralizam', niti dakle, pasivnost, kao što se poneki put tvrdi, nego aktivnu, pozitivnu i konstruktivnu politiku koja teži kolektivnom miru, na kome jedino može da počiva kolektivna bezbednost…''
Četrnaest godina kasnije, na IX kongresu Saveza komunista Jugoslavije, predsjednik SKJ je govorio o tim počecima:
''Kad smo krenuli nezavisnim putem ne priključujući se grupacijama zemalja u dva suprotstavljena bloka, i kad smo se oduprli politici podjele svijeta i odbacili sve ono što ona sa sobom nosi - mi smo izabrali težak put. Pa ipak, imali smo snage da krenemo tim putem i da na njemu istrajemo, propovjedajući i sprovodeći jedan program mira i koegzistencije koji je danas u svijetu široko poznat i priznat, a zahvaljujući kome smo mi bili u stanju da dajemo i da stalno povećavamo svoj doprinos općoj stvari.''

Devetnaest godina poslije prvog putovanja u Indiju, Tito se našao u Delhiju, ovoga puta zbog nagrade: 25. siječnja 1974. godine bila mu je predana ''Nehruova nagrada za međunarodno razumijevanje''. U prisustvu ''iskreno uzbuđene Indire Gandi'' (javljali su novinski izvjestitelji), predsjednik Republike Indije Varahagiri Venkata Giri je govorio:
''Titovo ime postalo je sinonim nepokolebljive volje, hrabrog državništva i čvrstog revolucionarnog poleta. Ne može se naći bolja ličnost od ličnosti Josipa Broza Tita za dodjelu Nehruove nagrade. Oba ova velika imena nastala su kao herojske ličnosti koje je podsticao isti duh, nesebična služba potlačenima, nepokolebljiva hrabrost u suprotstavljanju eksploataciji i čvrsta odlučnost da izgrade novu naciju, novi svijet… Tri ličnosti - Tito, Naser i Nehru - dali su potčinjenima na ovoj zemlji viziju svijeta bez rata, svijet bez siromaštva, i ulili su narodima volu da ovu viziju pretvore u stvarnost…''

Nasera je Josip Broz upoznao vraćajući se iz Azije, u veljači 1955. godine. Tridesetsedmogodišnji potpukovnik, koji je u noći od 23. srpnja 1952. godine zbacio posljednjeg egipatskog kralja i najavio revolucionarne promjene, Gamal Abdel Naser (od 15. rujna 1954. predsjednik Republike Egipat), dočekao je jugoslovenskog predsjednika kad je ''Galeb'' uplovio u Sueski kanal. Nešto iza osme jutarnje ure 5. veljače 1955. ''Galeb'' se približavao luci Sueza. Mornari egipatskog razarača ''Ibrahim'' prvi su odali počast velikom gostu. ''Galeb'' je plovio u pratnji naših razarača ''Triglav'' i ''Biokovo''. Na pozdrav egipatskih mornara odgovaraju topovi s ''Galeba'': salva ''teritorijalnog salutea''. Pred lukom Suez opet je odjeknula grmljavina topova: ovoga puta ispaljena je 21 granata s egipatskog razarača ''Tarik''.

Tačno u 8 sati i 45 minuta na tek usidreni ''Galeb'' stiže predsjednik Naser. Visok, preplanulog lica, nasmijan, žustro korača prema tumaču revolucije i mira. Nasera prate tri egipatska ministra: Amer, ministar vojske, Mohiedin, ministar unutrašnjih poslova, i Favzi, ministar inozemnih poslova. Naser je uzbuđen i radostan. Tu uzbuđenje, i tu radost ne može - kasnije će reći: da i ne želi - sakriti dok izražava najtopliju dobrodošlicu.
Sve to vrijeme s obale odjekuje snažno klicano:
-Aša Tito, aša Gamal!
To je bilo vrijeme kad je arapski svijet ''znao što želi da ukloni - to je pisao Naser - ali nije znao što želi da izgradi''. Trebalo je naći svoj put; tražiti ga i naći - kao što je i Tito učinio. Naser to shvaća; Naser to hoće.
Onog petog dana u veljači dugo su razgovarali, uglavnom u brodskom salonu. Od 9 ujutro do 2 popodne.

Drugi put su se sreli 28. prosinca 1955. godine. Od luke Suez Tito se u Kairo odvezao specijalnim vlakom. Članovi revolucionarnog savjeta i egipatske vlade na čelu s Naserom čekali su Maršala na peronu. Tito je tada dobio rezidenciju u dvorcu Kubeh. Dok je Kairo klicao ''Živio Tito, živio Gamal'' Naser je ''ležeran i robustan u svojoj mrkoj, potpukovničkoj uniformi'', toplo pozdravljao Tita:
- … Ne samo kao šefa prijateljskog naroda prema kojem egipatski narod oduvijek osjeća naklonosti i divljenje, nego i kao velikog vojnika i državnika…
Sreli su se 23 puta: 14 puta u Egiptu, 6 puta u Jugoslaviji, zatim u New Yorku, u Lusaki i Nju Delhiju, Ta 23 susreta od veljače 1955. godine do veljače 1970. godine, sedam mjeseci prije Naserove prerane smrti, bili su i izraz ličnih sklonosti, prijateljstva, ali i izraz napornih nastojanja da se izbori i održi mir u svijetu: da svijet prihvati politiku miroljubive aktivne koegzistencije.

Tito, Nehru i Naser, stupovi politike nezavisnosti i mira, imali su prvi zajednički sastanak 18. srpnja 1956. godine na Brionima. Prethodni Titovi odlasci u centre vanblokovske politike u Aziji i Africi, kao i Bandunška konferencija afro-azijskih zemalja travnja 1955. godine, jasno su naznačili pravce aktivne nesvrstanosti.
Prije susreta trojice na Brionima, sastali su se Tito i Naser - 12. srpnja. Prilikom toga sastanka ''utvrđena je lista pitanja koja će oba predsjednika iznijeti Nehruu'', koji se avionom dovezao u Pulu 18. srpnja u podne. ''U drugom mrkom indijskom ačkunu, sličnom kaftanu, s bijelom gandijevskom kapom na glavi i crvenom ružom u reveru kaputa'' Nehru je istog dana jahtom ''Podgorka'' stigao na Brione i pozdravio Tita:
- Tako sam sretan, što vas opet vidim!
Trojni razgovori su održani na Vangi. Počeli su popodne 18. srpnja. Izabrano je izuzetno ugodno mjesto: Titov najintimniji kutak. Koji su s Titom češće znadu da se on ''tu povlači da se najpotpunije odmori i da najusredsređenije razmišlja. Tu on ima tamnu komoru u kojoj sam razvija svoje fotografije sa svjetskih putovanja. Na Vangi ima i radionicu u kojoj obrađuje metal. Na Vangi je i vinograd u kojem trsje sam Predsjednik stručno obrezuje; između čempresa i palmi izlaz na obalu''. U čudesnom miru Vange, u idili palmi, čempresa, vinograda i mora, tri izuzetne ličnosti suvremenog svijeta tražili su putove do mira pravičnosti i ljudske ravnopravnosti.

Ti značajni brionski razgovori vođeni su dva dana: 18. i 19. srpnja 1956. godine. ''Svjesni da problemi svijeta ne mogu biti odjednom rješeni'', ali ujedno i uvjereni ''da je potrebno strpljivom i dobrom voljom istrajati u pokušajima da se postignu rješenja'', Tito, Nehru i Naser u zajedničkoj izjavi kažu:
''Mir se ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom…''

Prvim susretima Tita s Nehruom i Naserom, te Bandunškom konferencijom počinje drugo razdoblje razvoja nesvrstanosti i aktivne koegzistencije - vrijeme do Beogradske konferencije 1961. godine. Vrijeme totalnog zahlađenja odnosa prozvanog ''hladni rat'' bilo je prevaziđeno. Vojnopolitička ravnoteža između dviju supersila, iako nagruvana odnosima nepovjerenja i konkurencije, bila je u znatnoj mjeri uspostavljena. Ali ta ravnoteža je vrlo često remećena povremenim eksplozijama i opasnim krizama. Na primjer: jesen 1956. godine, kad su Engleska, Francuska i Izrael napale Egipat. Gotovo istovremeno: burni događaji u Mađarskoj, poslije pada Rakošijeve vlade. Ili. Svibnja 1960. godine, kada je duboko nad teritorijem Sovjetskog Saveza oboren američki špijunski avion U-2.

To razdoblje, drugu polovicu pedesetih godina, s posebnim značajem karakteriziraju koja često nazivamo ''afrička revolucija''. Afrika je, naime, bila raj za kolonizatore: neprikosnoveni kolonizatorski rezervat bijelaca. Upravo u drugoj polovici pedesetih godina rezervat se silinom nesuzdrživosti budi. Poslije sastanka afro-azijskih zemalja u Bandungu 1955. godine počeo je burni proces osamostaljivanja Afrike. Pet godina poslije završetka drugog svjetskog rata, u vrijeme najžešće napetosti između istoka i zapada, kad Titova Jugoslavija jedinstvenim žarom samosvojne neovisnosti krijesi nad svijetom, kao savjest čovječanstva i mira, Afrika je imala samo tri nezavisne zemlje. Petnaest godina kasnije bilo je iz mraka kolonijalizma oslobođeno gotovo 200.000.000 Afrikanaca: 36 nezavisnih zemalja.

Odmah poslije konferencije u Bandungu osamostaljuju se Maroko i Tunis. Slijede Gana i Gvineja: buđenje crne Afrike, bogate Afrike rastegnute na jug, jugoistok i jugozapad od Sahare. Čitav kontinent ima oko tri stotine milijuna stanovnika. Kolonijalističke prisile oslobodilo ih se pet šestina. Još jedna šestina plaća danak imperijalizmu.

Tito, Nehru i Naser imaju jasnu viziju oslobođenja svijeta. Novi svijet želi život. Mir je uvjet života. Uvjet mira: suradnja. Gotovo da nije bilo svjetskog dnevnika koji u lipnju 1956. godine ne objavljuje riječi Josipa Broza o tome kazane na veličanstvenom mitingu njemu u čast organiziranom u Moskvi, koju je posjetio poslije deset godina:
''Ako odbacimo - a to bezuslovno moramo učiniti - rat kao sredstvo za rješavanje raznih međunarodnih spornih pitanja, a isto tako i kao sredstvo za razračunavanje između država sa različitim sistemima, onda kao jedini izlaz ostaje miroljubiva i aktivna koegzistencija između naroda i država.''

Na putu do priznanja i gotovo masovnog prihvatanja miroljubive i aktivne koegzistencije, kao principa odnosa među narodima i državama, na tome putu stalnog uspona politike uzajamnosti i mira poput međaša rasta imamo četiri konferencije šefova država i vlada neangažiranih:
rujan 1961, Beograd;
listopad 1964, Kairo;
rujan 1970, Lusaka;
rujan 1973, Alžir.

Na prvom skupu bilo ih je 25; u Alžiru - 76. Svijet je već prihvatio i često ponavljao ocjenu: ''Na sva četiri skupa Tito, jedan od njihovih glavnih inicijatora, bio je ličnost koja u krugu istaknutih neimara te politike mobilizira i pokreće, snagom argumenata i svog ličnog primjera usmjerava na akciju, traži i nalazi zajednički imenitelj snaga nesvrstanosti i uopće, prednjači u tom nesektaškom, nedogmatskom pristupu savremenim pitanjima međunarodnih odnosa, uvijek ravan među jednakima.''
Beogradska konferencija prvih ličnosti nesvrstavanja održana je sa shvatanjem: ''Dok danas odluke koje vode ratu ili miru zavise od velikih sila, posljedice pogađaju čitav svijet.'' To je kazano i u zajedničkoj Izjavi o opasnosti od rata. Prvih dana rujna Josip Broz je osobno dočekao državnike iz 25 zemalja, promatrače iz tri države i 40 predstavnika antikolonijalnih, oslobodilačkih pokreta. Na Konferenciji su državnici iz zemalja četiri kontinenta: Azija, Afrika, Južna Amerika, Evropa. Većina tih zemalja, zapravo tri petine od prisutnih, stekle su nezavisnost poslije drugog svjetskog rata.

Svijet, prenagruvan suprotnostima, pun je prijetnji.
Upravo su najavljivane nove atomske eksplozije.
Blokovi zveckaju oružjem.
A oni su se okupili da brane mir i čovjeka.

Josip Broz, državnik-domaćin, koji je - vidi se iz izjava sudionika summita - dobio puno priznanje ''za državničku pronicljivost i energiju u složenoj borbi za prodor nesvrstanosti'', otvorio je Konferenciju. Govorio je tada:
''…Kad smo krenuli nezavisnim putem, ne priključujući se grupacijama zemalja u dva suprotstavljena tabora, i kad smo se oduprli politici podjele svijeta i odbacili sve što ona sobom nosi, mi smo izabrali težak put. Pa ipak, imali smo snage da krenemo tim putem i da na njemu istrajemo, propovjedajući i sprovodeći jedan program mira i koegzistencije koji je danas u svijetu široko poznat i priznat…''
Govorio je državnicima koegzistencije:
''…Mi smo se danas okupili ovdje da bismo uskladili naše snage, udružili napore i pomogli svijetu - koji stalno guraju ka ivici propasti - da u ovom dvanaestom času sagleda svu opasnost koja mu prijeti, da mobiliše sve svoje moralne snage i energiju za učvršćenje mira u svijetu i proširenje opšte i ravnopravne međunarodne saradnje…''

Beogradska je konferencija karakteristična i po tome što inzistira na neodgodivim reakcijama protiv svih oblika opasnosti po mir, ali i po tome što - slijedeći misao svojih inicijatora - traži dugoročna rješenja za svijet. Za povijest i za usmjerenje svakodnevne aktivnosti vanblokovskih zemalja, koje ''ne idu za stvaranjem novog bloka, niti mogu da budu blok'', značajna su tri dokumenta donesena u Beogradu prvih dana rujna 1961. godine:
Izjava o opasnosti od rata;
Pisma predsjednicima SAD i vlade SSSR-a;
Deklaracija šefova države i vlada vanblokovskih zemalja.

Tri godine kasnije, od 5. do 10. listopada 1964, rast aktivne neangažiranosti posvjedočen je na konferenciji u Kairu. Na ovoj je konferenciji bilo 22 zemlje više nego u Beogradu - 47 punopravnih sudionika i 10 promatrača:
iz Afrike - 29 država,
iz Azije - 15 država
iz Evrope - 2,
iz Amerike - 1.

Očito proces antikolonijalizacije je nastavljen. Titova uloga u tome je izuzetno velika, kao i u razrastanju, u organiziranju i sprovođenju politike neangažiranosti, kojoj - govorio je u Kairu - ''ne smetaju razlike u društvenim sistemima'': ''ta politika ne zna za geografske granice, ni za rasne predrasude…crpeći snagu iz nastalih progresivnih promjena, danas nailazi na sve širu podršku.'' Titov značaj u tome ocjenio je po završetku kairske konferencije ondašnji predsjednik Sudana Ibrahim Abud:
''Gospodine Predsjedniče - govorio je Titu - mi Vama odajemo priznanje, jer ste Vi lično tvorac politike neangažiranosti.''
''To je zajednička politika - odgovorio je Tito Abudu. - To je kao narodna pjesma: začne se i širi na sve strane nezadrživo, narod je prihvata, a niko ne zna ko je sastavlja…''
Kairska konferencija je proklamirala devet principa miroljubive koegzistencije:
pravo na potpunu nezavisnost;
pravo na samoopredjeljenje;
miroljubivu koegzistenciju između država s različitim društvenim i političkim sistemima;
suverenu jednakost država;
uzdržavanje od svakog oblika prisile - prijetnjom ili oružanom silom - protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti drugih država;
poštivanje prava i slobode čovjekove ličnosti i jednakosti naroda i rasa;
rješavanje međunarodnih sukoba miroljubivim putom u duhu uzajamnog povjerenja, na osnovi jednakosti i suvereniteta;
neophodnost suradnje svih država radi ubrzavanja ekonomskog razvoja, posebno u zemljama u razvoju;
poštovanje i izvršavanje principa i ciljeva Ujedinjenih naroda.

Teći međaš u razvoju neangažiranosti. Treća konferencija, dokazuje stabilnu tendenciju jačanja međunarodnog pokreta mira. Konferencija je održana u glavnom gradu jedne od novih afričkih država - u Lusaki, u Zambiji. U ''zlatnoj dvorani'' Mulunguši-hola bilo je prisutno - predstavljeno svojim šefovima - deset država više nego u Kairu, 32 više nego u Beogradu. Izvjestitelji su onih rujanskih dana 1970. godine pisali: ''To je, u ovoj zlatno obojenoj sali, veća polovina čovječanstva: onaj dio čovječanstva koji, sa punim znanjem o svojoj vrijednosti i svome značaju, osvaja izuzetno mjesto u suvremenoj povijesti rušeći svjetski odnos reguliran voljom supersila''.

Tito je u Zambiji, domaćinu Treće konferencije, prvi put veljače 1970. godine. Lider sjeverne Rodezije, višegodišnji vođa pokreta za oslobođenje svoje zemlje, zatočen u britanskim tamnicama, dr. Kenet David Kaunda, prvi predsjednik nezavisne Zambije, koja je nezavisnost izborila 24. listopada 1964, znao je Tita i prije susreta u Lusaki. On je još 1961. godine izjavio: ''Već dugo pratim napredak kojeg je Jugoslavija pod veoma mudrim vodstvom predsjednika Tita učinila uprkos svim mnogobrojnim teškoćama.'' Tri godine kasnije je Titu rekao da ga je Titova ''međunarodna politika veoma impresionirala'' i stoga:
''Želimo i da naučimo od vas, želimo da budemo humanisti…Ići ćemo vašim koracima i uvjeren sam da ćemo biti prijatelji.''
A kad je Tito stigao u Zambiju, rekosmo već: veljače 1970. godine, dr. Kaunda, na večeri u Kitveu mu je u zdravici rekao:
''Došli smo do veoma snažnog utiska da je maršal Tito borac za slobodu…za socijalizam sa ljudskim likom…Veličina Vaše ličnosti je u stvari koju Vi zastupate.''

No, nije samo dr. Kaunda poznavao Tita.
Sva oslobođena, i oslobađana Afrika, voli Maršala.
Treći svijet slijedi našeg Maršala.
Jedan detalj, koji o tome svjedoči:
Zambija, mjesto Ndoli, hotel ''Savoj'', svečani ručak. Dr. Kaundi usred ručka prilazi neki od njegovih suradnika. Nešto tiho govori, nagnut prema Kaundovom uhu. Zatim dr. Kaunda ustaje. Nasuo je punu čašu. Lice mu ozareno:
- Poštovani prijatelji, dragi druže Tito, cijenjene zvanice! Imam čast obavijestiti vas da se upravo našem ministru Bandiju rodio sin…
Trenutačni tajac. Pa pljesak.
Dr. Kaunda diže ruku. Opet tišina i prijazno muki glas dr. Kaunde:
- Roditelji novorođenčeta su odlučili da dječaku dadu ime Tito!
I Tito se raspoložio. Ta uvijek je volio djecu. Diže zdravicu za malog imenjaka:
- Želim mu i lijep i dug život!
To su događaji od prije Treće konferencije. A za tu konferenciju je značajno što poslije nje nitko i ne pomišlja da je nesvrstanost ''pojava izazvana privremenim okolnostima, ambicija grupe državnika, okupljanje regionalnog pečata''. Naime, postalo je jasno - upravo ono što je Tito tvrdio:
''Mi se ne borimo samo za naše bolje mjesto u sadašnjem svijetu. Mi se borimo za jedan bolji svijet uopšte.''

I ta je borba ustrajna, uvijek u uzlaznoj liniji. Borba marksiste koji ne nazire, nego jasno sagledava sliku budućeg svijeta do kojeg je moguće doći i bez prolijevanja krvi. Zapadni svijet, preko svojih novinara, Tita je o tome često pitao. Ovo - ponavljamo pitanje direktora pariškog ''Monda'':
- Smatrate li da se socijalizam na Zapadu može ostvariti evolutivnim putem, ili su za to potrebne krvave, brutalne revolucije?
- Da, kaže Tito. Potpuno se slažem da nije potrebno prolijevanje krvi. Nije neophodno preko barikada izmijenjavati sistem. Smatram da se to može ostvariti i beskrvnim revolucionarnim i evolutivnim putem, putem političke, parlamentarne i druge borbe…
Dijalog se nastavlja:
- Ide li Zapad prema socijalizmu?
Titu u očima iskri osmijeh:
- I tamo će doći do socijalizma, jer drugih mogućnosti nema!
Pitali su ga također:
- Da li je marksizam-lenjinizam potpuno spojiv s jednim ljudskim, humanim socijalizmom?
- Pa to je osnovno! Humanizam provejava kroz cjelokupnu marksističko-lenjinističku ideologiju…
I stoga, smisao Titovih traženja, inicijativa i akcija, na domaćem i međunarodnom planu, treba uvijek vidjeti u razradi suštine marksističke ideologije. Kao marksist, pisao je jednom Krleža, ''Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku''. Svih njegovih 125 misija mira u preko šezdeset zemalja, njegovih 240 susreta sa šefovima država i predsjednicima vlada, znači put do boljeg, pravičnijeg, pravednijeg, humanijeg odnosa: put do oslobođenog čovjeka. Baš kao što Đorđe Radenković zapisa: ''Tito je posvetio svoju dugu i bogatu državničku aktivnost borbi za stabilan i pravičan mir kao jedinoj istinskoj alternativi ljudskog roda u vremenu kada je svaka opasnost višestruko umnožena.''

Kao graditelj mira, ali ne mirotvorac u onom ružnom smislu ovog pojma, nego kao revolucionarni graditelj odnosa zasnovanih na ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i miroljubivosti, Josip Broz je dobio izuzetna priznanja na svim konferencijama nesvrstanih. Izrazi poštovanja i istinskog priznanja ponavljaju se kako u Beogradu tako i u Kairu, kako u Lusaki, tako i u Alžiru, gdje je - od 5. do 9. rujna 1973. godine - održana Četvrta konferencija.
Bio je u osamdeset drugoj godini svog bogatog, stvaralačkog života, kad je stigao u Alžir, na konferenciju koja je ovoga puta imala sudionike iz 76 zemalja punopravnih članova i, osim toga, devet zemalja je zastupljeno kao promatrači, a predstavnici triju evropskih zemalja su - gosti. Tu gdje je bilo zastupljeno milijardu i dvije stotine milijuna ljudi, vrlo uvjerljiva većina država članica Ujedinjenih naroda, Titu je - sam će kasnije kazati - ''tako reći svaka pauza bila ispunjena'': ta uspio je u onih nekoliko dana da se zasebno sastane i vodi dalekosežne razgovore s pedeset državnika. U jednom publicističkom portretu Josipa Broza viđenog na alžirskoj sceni mira, Đorđe Radenković je zapisao:
''Tito je jako uvažavan ne samo kao graditelj mira u svetu, već - kad bi ustrebalo - i kao izmiritelj na samoj konferenciji. Kada se dogodila neprijatna čarka između bujno elokventnog Fidela Kastra i suviše nestrpljivog Gadafija, Tito je uspešno doprineo da se incident izgladi, uz obostranu dobru volju, na završnoj sednici u konferencijskoj dvorani; a čim je skup završen, Bumedijen i premijer Kube lično su, peške, došli u vilu jugoslavenskog predsednika; prvi, da mu zahvali na svemu što je učinio za plodan rad konferencije i savlađivanje prolaznih nesporazuma; drugi - uz to, i na podršci afirmisanju Kube u nesvrstanom krugu.''

Naglasak alžirskih dogovora bio je na ekonomskom jačanju nesvrstanih zemalja. Jer ostati nerazvijen, Tito je to uvijek govorio, znači ostati ovisan. Nesvrstani stoga traže, i nalaze, putove međusobnog potpomaganja, traže i nalaze načine rasta u uzajamnosti. Jer svijet bogatih i moćnih živi za sebe, samoživ: na oružje troši svake godine preko dvije stotine milijardi dolara, a u isto vrijeme ''bogate zemlje se teško rješavaju da odvoje pet milijardi dolara godišnje za zemlje u razvoju pod povoljnim financijskim uvjetima, kako bi im se pružila elementarna mogućnost unapređenja poljoprivrede i borbe protiv gladi''. Treći svijet, zemlje koje su se nedavno oslobodile i osamostalile, svijet nesvrstanih ima svoj put. Na tome je putu sad većina zemaljske kugle. Smisao napora tih zemalja, njihovo traženje svog ''mjesta pod suncem'', najbolje određuje sam Tito u govoru na alžirskoj konferenciji:
''Nezavisne zemlje ne traže ni od koga da im prizna pravo na ravnopravno učešće u rješavanju svjetskih problema. One su to pravo izvojevale, one to pravo imaju i čvrsto su riješene da ga koriste svojim jedinstvom, organizovanošću i akcijom. To znači da one preuzimaju na sebe svoj dio odgovornosti i obaveza, kao jedan od najuticajnijih faktora za dalji razvoj međunarodnih odnosa, učvršćenje mira, bezbjednosti, nezavisnosti i ravnopravnosti, za ekonomski i društveni progres u svijetu.''

To je Titov program na međunarodnom planu.
To je smisao zalaganja tog heroja iz rata i ratnika mira, Josipa Broza, metalca, komuniste iz Kumrovca, Jugoslavije i miroljubivog svijeta.

Tito o sebi i svom životu
(U razgovoru s Lujom Adamičem)

Godina dana otpora Jugoslavije i druga Tita pritisku Staljina i Informbiroa privukla je u tolikoj meri interesovanje svetske javnosti, da su mnogi novinari, publicisti i književinici iz raznih zemalja nastojali na sve moguće načine da dođu do širih podataka o čoveku koji je, posle uspešno okončane borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, smelo poveo narod i Partiju u još jednu neravnopravnu ali ne manje pravednu i odlučnu borbu.

O drugu Titu širene su tada, raznim sredstvima strane propagande, najrazličitije neistine, izražavane su sumnje u njegovo jugoslovensko poreklo i proizvoljno je prikazivan njegov život. Verovatno da je upravo to bio razlog da drug Tito odluči da prihvati jednu od mnogih molbi za prijem i da u dužem razgovoru s Lujom Adamičem, američkim književnikom slovenačkog porekla, čovekom koji je dao svoj doprinos i oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije, prvi put ispriča, u najopštijim potezima, tok svoga života.

Susret s Adamičem bio je srdačan, ali drug Tito, o kome se znalo da nerado govori o sebi, nije mogao da već u odgovoru na prvo pitanje - koje je sadržavalo Adamičevu želju da sazna nešto o porodici druga Tita - ne ostane dosledan tom svom stavu.
- Kad su mi kazali da želite da razgovarate sa mnom, ja to nisam rado prihvatio, jer ne volim da govorim o sebi.
I odmah je objasnio zbog čega.
- Ja sam običan čovjek - rekao je - kao i svi drugi, kao što su milioni onih ljudi na selu, od kojih jedan ide da uči zanat, a drugi ostaje seljak. Ja sam iz porodice koja nije mogla da školuje djecu, već joj je najveći cilj bio da dijete izuči neki zanat... Jer, nas je bilo mnogo.

Adamič je blagim pokretom glave potvrdio da razume druga Tita, ali je u izrazu njegovog lica bilo i neke neodoljive želje da se otpočeti razgovor ipak nastavi.
- Jeste li imali dovoljno hleba? - upitao je.
- Nismo imali dovoljno, nikad ga nije bilo dovoljno...
Drug Tito je za trenutak zastao, i zatim, kao da neposredno vidi sve one daleke dane tegobnog detinjstva, nastavio je:
- Majka je kod nas zaključavala hljeb u ormar, i to kukuruzni, a ne bijeli, pšenicči hljeb, jer nas je bilo mnogo a hljeba malo. A mi, djeca, moljakali smo, bili smo gladni i tražili, pa majka nikad nije mogla da nas nahrani. Ona je, u stvari, imala svoj plan sa hljebom: morala je da misli na to kako ćemo izaći na kraj s hranom. Jer, mi smo već u januaru mjesecu morali kupovati hljeb kod vas u Sloveniji, u Šent Petru. Zato nam ona nije uvijek mogla dati hljeb kad smo je molili. Ali, kad bi nam u posjetu došla tetka, nije nam mogla odbiti. Mi smo to znali i koristili smo tu priliku, mada bi nas ona poslije zbog toga izlupala... Nevjerovatno je bilo veliko to siromaštvo. Ali eto, tako je bilo...

(Iz "Zapisa za hroniku o Titu", Tihomira Stanojevića, 1949.)

Razgovor sa Titom

Prvo pitanje: Kad danas razmišljate o godinama rata i oružane etape revolucije naroda Jugoslavije, druže Tito, kakav značaj pridajete izvojevanim tekovinama?

Odgovor: Kad se čovjek u mislima vraća u prošlost, i razmišlja kroz kakve smo mi sve teškoće prošli, da bismo kroz narodnu revoluciju, u kojoj su učestvovali svi naši narodi, došli do ogromnih rezultata koje smo ostvarili, mora da zaključi da je najveće što smo u toj revoluciji postigli upravo bratstvo i jedinstvo koje je u njoj ostvareno. Cijena kojom je ta tekovina plaćena isuviše je velika, da bismo danas mogli dozvoliti bilo kome da prije svega bratstvo i jedinstvo, a isto tako i druge tekovine naše revolucije, bilo čime ugrozi.
Zato, kad danas vidim da još uvijek ima ljudi koji na sve to zaboravljaju i na razne načine ruše ili pokušavaju da ruše velike tekovine naše revolucije, za koje su date tolike žrtve u toku naše oslobodilačke borbe, to mi veoma teško pada. Značaj naše oslobodilačke borbe i tekovina ostvarenih u toj borbi ogroman je. Jugoslavija je danas u svijetu primjer zemlje koja je u najtežim vremenima uspjela da se odupre sili koja je ugrožavala ne samo Evropu nego i čitav svijet - i da u toj džinovskoj borbi ostvari i sačuva svoje jedinstvo uprkos svim pokušajima da se putem razdora i raznih drugih mahinacija naši narodi odvoje jedni od drugih.

Drugo pitanje: Da li ste, druže Predsedniče, zadovoljni procesom obnove zemlje i socijalističke izgradnje Jugoslavije, ili smatrate da je on mogao biti brži i praćen sa manje teškoća?

Odgovor: Ako uzmemo u obzir kako je Jugoslavija izgledala poslije oslobodilačkog rata i šta smo u njoj našli, onda zaista možemo biti zadovoljni rezultatima koje smo dosad postigli.
Pored toga, ne smijemo izgubiti iz vida ogromne teškoće koje su nam se u procesu izgradnje naše socijalističke zemlje bile ispriječile na putu.
Zbog toga je teško reći da li smo mogli dosada više učiniti i brže ići naprijed, iako smo ponekad i griješili. Mi smo, doduše, uvijek nastojali da smjelo uočavamo greške i da ih ispravljamo, koliko je to bilo mogućno, na vrijeme. Proces našeg unutrašnjeg razvoja, ekonomskog, političkog i drugog, nije bio lak. Na dosadašnjem putu nailazili smo na mnoge teškoće, koje su nam pričinjavane i izvana. Mnogima izvana nije bilo u interesu da se naša zemlja brzo konsoliduje i da mi tekovine stečene u procesu oslobodilačkog rata u punoj mjeri realiziramo. Ni danas još ne možemo reći da smo imuni od raznih grešaka i devijacija, kojima ponekad podležu neki naši rukovodeći ljudi. Međutim, ja sam uvjeren da ćemo mi sve to prebroditi, jer danas je ipak lakše nego što je bilo u prošlosti.

Treće pitanje: U kojoj meri je, po Vašem mišljenju, druže Predsedniče, put nove Jugoslavije u socijalizam izraz osobenosti njenog položaja i stepena razvoja, a u kojoj rezultat jednog novog shvatanja i tumačenja doktrine marksizma?

Odgovor: Put nove Jugoslavije u socijalizam zasniva se na mnogim specifičnostima kojima obiluje naša zemlja. Glavni pečat takvom razvoju socijalizma u našoj zemlji dala je naša oslobodilačka borba, naša revolucija, u kojoj su učestvovali svi naši narodi. Svojim heroizmom i žrtvama u ratu, svojom miroljubivom politikom poslije rata i težnjom za ravnopravnom saradnjom sa svim narodima svijeta, naša zemlja je stekla takav položaj koji danas ima u svijetu. Ovdje, kod nas, ne postoji neko novo shvatanje doktrine socijalizma. Mi se u svom radu rukovidimo naukom Marksa-Engelsa-Lenjina, koju primjenjujemo na naše poslove, ali ne dogmatski već stvaralački, u skladu sa opštim kretanjem u svijetu.

Četvrto pitanje: Kako u oblasti spoljnopolitičkih odnosa treba razumeti borbu socijalističke Jugoslavije i Vaša lična nastojanja, druže Predsedniče, da se u svetu očuva mir i ostvari konstruktivna saradnja među narodima?

Odgovor: Kurs koji je u spoljnoj politici zauzela Jugoslavija odmah iz početka u skladu je sa našom težnjom da se očuva mir. Narodi takve zemlje koja je prošla kroz teške i krvave borbe i teškoće, koja je toliko bila razorena, ne mogu željeti ništa drugo nego da u svijetu postoji mir i da se oni mogu posvetiti svom stvaralačkom radu. Jugoslavija je zbog toga jedna od prvih zemalja koja je stupila u redove nesvrstanih, ne priključujući se ni jednom bloku. To je učinilo da ona u svijetu stekne viliki prestiž kao miroljubiva zemlja koja zaista želi da se odnosi među narodima danas postavljaju drukčije nego što je to bilo u prošlosti, i nego što je to danas još uvijek.
Razumije se da smo mi takvim svojim stavom i radom u oblasti spoljnje politike - blagodareći svojoj konsekventnosti i strogom pridržavanju miroljubive politike, politike saradnje između svih naroda, politike koegzistencije između država i naroda bez obzira na unutrašnje društvene sisteme pojedinih zemalja - uspjeli da politika naše zemlje bude prihvaćena od mnogih zemalja, čime smo postigli da Jugoslavija danas uživa veliki ugled u svijetu.

Peto pitanje: Koliko su, po Vašem mišljenju i kao Predsednika Republike i kao Vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, opravdani i potrebni napori Jugoslavije da, iako istrajan borac za razoružanje, stvori i održava jednu modernu i snažnu armiju, a uz nju i sistem opštenarodne odbrane zemlje?

Odgovor: Iskustva iz prošlosti, a naročito iskustva iz sadašnjosti pokazuju nam da svaka zemlja, ako hoće da sačuva svoju nezavisnost, mora imati i sredstva za očuvanje te nezavisnosti. Ja sam zbog toga smatrao od samog početka da je veoma važno da Jugoslavija, bez obzira na materijalne žrtve, mora da ima jednu snažnu armiju koja će biti sposobna da brani nezavisnost svoje zemlje. Danas naša Jugoslovenska narodna armija, uključujući tu i teritorijalnu odbranu, ima u prvom redu zadatak da brani naš samoupravljački sistem, da brani takvu Jugoslaviju kakva je ona danas.
Zbog čega smatram da je to veoma važno? Zbog toga što se pokazalo svuda u svijetu, ne samo u jednom dijelu nego u mnogim dijelovima svijeta, da su sve zemlje koje su bile bez armije, ili su imale slabe armije, ne samo vrlo brzo padale pod utjecaj drugih sila nego su gubile i svoju nezavisnost. Jugoslavija može da očuva svoju nezavisnost jedino svojim unutrašnjim jedinstvom, bratskim jedinstvom, i čvrstinom svoje zemlje i narodne odbrane.

Šesto pitanje: Teško je naći oblast ljudskog interesovanja u kojoj Vi, druže Tito, već niste otvoreno i neposredno izneli svoje, ma i najopštije, mišljenje. Ali, postoji ipak jedno uvek aktuelno pitanje koje se Vama kao humanisti može pre mnogih drugih postaviti: čemu, u ovo doba, pridajete najveći značaj u životu čoveka radi ostvarenja njegove lične sreće?

Odgovor: To je zaista teško i komplikovano pitanje. Mi se danas sukobljavamo sa toliko različitih gledišta, sa toliko raznih mišljenja, na primjer u pogledu lične slobode čovjeka, u pogledu nezavisnosti jednog naroda, u pogledu uređenja unutrašnjih odnosa u pojedinim zemljama, kao što je to recimo i naša Jugoslavija kao federativna republika - da se sreća jednog čovjeka ne može odvojiti od sreće čitavog jenog naroda. Prema tome, svaki građanin može naći svoju sreću i svoje pravo mjesto u okviru jedne nacije, u okviru pravilnog rješavanja nacionalnog pitanja - što smo mi, po mom mišljenju, već postigli. Ali lična sreća se ne smije zasnivati na nezadovoljstvu ili nesreći drugih naroda ili ljudi uopšte. Prema tome, veoma je važno kako nacija ili ljudi usklade svoje odnose.

Titova misao, njegove reči i delo živeće trajno u svesti sadašnjih i budućih generacija samoupravne i nesvrstane, socijalističke Jugoslavije - kao njegova poruka i njihov zavet na daljem, Titovom putu.

Riječi svjetskih državnika poslije Titove smrti

Vili Brant:
"Pokret nesvrstanih je, bez sumnje, izgubio veliku ličnost, koja, pored svih ostalih osobina, obeležava i sam početak nesvrstanosti. On je bio poslednji živi osnivač pokreta. Sve se to događa u vreme kada je nesvrstanost, kao princip, kao politika, cenjena više nego ikad ranije. To je Titovo zaveštanje."

Kurt Valdhajm:
"Predsednik Tito je bio veliki heroj i sa njegovom smrću nestala je poslednja velika ličnost našeg doba"

Kenet Kaunda:
"Imao sam zadovoljstvo da se sa Titom sretnem više puta. Razgovarao sam s njim kao sa starim poznanikom, osećao se kao kod kuće, nezavisno od mesta i vremena našeg susreta. Eto, on je bio takva vrsta čoveka. Njegova beskrajna ljubav prema ljudima i čovečanstvu činila ga je divom među ljudima, vođom vođa. Tako on izgleda u mojim očima.
Šta će biti sa svetom posle Tita? Kada sam bio dete, izgubio sam oca, i kad god bi trebalo da donesem neku odluku, pitao bih se: "Šta bi on želeo da učinim?" Mislim da ne bi bilo loše kada bi se svi članovi pokreta nesvrstanih pitali: "Šta bi drug Tito voleo da mi učinimo u ovakvoj situaciji?"

Seku Ture:
"Za nas Tito nije umro. Narodi sveta dele ideale koje je on otelotvorio. On će nastaviti da živi kroz sve narode sveta. Svaki put kada narodi budu izvojevali neku pobedu, mi ćemo znati da je to i Titova pobeda."

Indira Gandi:
"Otišao je jedan od velikih ljudi našeg doba, stvaralac istorije... Tito je, pre svega, bio izuzetno ljudsko biće. Ne može se, međutim, deliti njegova javna i privatna ličnost. On je imao izuzetnu snagu i pokušavao je da ostvari savršenstvo."

Enriko Berlinguer:
"Ovde, pri odavanju poslednje pošte Titu, prisutne su delegacije, gotovo sve na najvišem nivou, i tako reći iz celog sveta. Mislim da to nije samo izraz poštovanja koje ceo svet oseća, ne samo izraz potrebe da se Titu izrazi zahvalnost zbog onog što je on predstavljao. Ovako visoki nivo delegacija može se tumačiti i kao želja da se sledi Titovo delovanje i učenje, koje je on ostavio svetu, kao svoju zalogu, zalažući se za saradnju između država bez obzira na razlike."

Sandro Pertini:
"On je poslednji među velikanima drugog svetskog rata koji odlazi pošto je bio prvi u borbi za ostvarenje i odbranu nezavisnosti svog naroda. On je dobio sve bitke u kojima je sudelovao kao protagonist; izgubio je samo poslednju - onu protiv smrti. Osećam se duboko ožalošćen jer sa Titom gubim prijatelja kojeg sam smatrao drugom po borbi i uverenju."

Ramaljo Janeš:
"Odajem najdublje poštovanje onome koji je bio jedan od najvećih i najlucidnijih državnika ovoga veka."

Copyright © 2006 Stranac u Noci