|
Textovi o Titu
 Prije desetak godina, mladi ljudi su se u
velikom broju izjasnjavali za jugoslovenstvo. Bila je to,
mislim, jednim dijelom reakcija na pojave nacionalizma, a i
teznja da se naglasi znacaj i duh naseg
bratstva i jedinstva i pripadanja jedinstvenoj socijalističkoj
samoupravnoj zajednici. Meni se to svidjelo... Razumije se,
niko u nasoj zemlji ne
treba da se odrice svoje nacionalne pripadnosti. Ali, svi smo
mi, u isto vijeme, i Jugosloveni...Jednom
zauvijek mi smo kazali svima - i onima koji huskaju sa strane
i onima koji zale za onim
sto su nekad imali - da mi hocemo da
budemo sami gospodari u svojoj kuci, da smo mi sposobni i da
znamo da se podizemo privredno i kulturno...
Miroslav
Krleža:Tito
 Usred sveopće
jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta,
kao koreferent na Osmoj Mjesnoj partijskoj konferenciji
februara 1928, pojavio se Tito sa svojim praktičko-političkim
tezama, veoma jednostavnim i logičnim, za proletersku
partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim
partijskim rasprama, veoma uvjerljivim, a po principu
proleterske solidarnosti neobično privlačnim, Kao predstavnik
proleterske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast
između masovnog otpora koji se javlja spram političkog i
ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štrajkovima (kada
se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara), i ove
prividno principijelne diskusije, koja prijeti Partiji
neminovnim rasulom, ne bude li se prekinula u interesu
partijskog jedinstva. Kao predstavnik neuvijene negacije ove
partijske diskusije, koja se odvijala u okviru partijskog
vodstva uz sve veću izolaciju od masa i sve opasnije odvajanje
od praktičnih zadataka, Tito se javio kao tumač proleterske
solidarnosti i od prve njegove riječi on je osvojio simpatije
svih delegata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih
kardinalnih tema partijske diskusije nego o tome kako
organizaciona tehnika Mjesnog Komiteta nije na visini, kako su
veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira raspodjela
ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije s
viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko
prosvjećivanje partijske mase zanemareno i tako dalje. U svome
koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje
je tada već bilo zauzelo relacije neprijateljske
netrpeljivosti), može suzbiti isključivo samo praktičnim radom
u masama, i to tako, da se progovori stvarno o onom što
proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su
slabe plaće i besposlica. Govorio je o potrebi neposrednog
oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom uticaju ovog
sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova
slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike
pretvara se u generalsko-fašističku diktaturu, sve su hrvatske
partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa
nezdravim stanjem u partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije,
jeste, da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa
sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi
Crvena Pomoć kako bi se prevladala psihoza poraza, koju može
prevladati isključivo samo monolitni, klasnosvjesni
proleterski centar Partije, kome misao beskompromisnog
partijskog jedinstva treba da bude jedinim političkom kompasom.
Između
atentata u Skupštini (20. VI 1928), i šestojanuarske diktature
(1929), pod vodstvom novog Mjesnog Komiteta javila se serija
dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od
kojih su neke (u junu i julu), poprimile buntovni karakter u
oružanim sukobima s brahijalnom silom, s progonima i dizanjem
bariada, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928, Tito je
bio već suđen na šest godina robije i tako nestao sa političke
pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.
Kada se "napol
svoga životnoga puta" vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ
u zemlju, njegov lični, takozvani privatni život građanina,
pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on,
kao sekretar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti,
počeo je da živi životom revolucionarnog funkcionera, koji je
po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen - solidan kandidat
smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, rana na
sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca
po fabrikama, robija i politička emigracija, sve dramatske
peripetije bijedne proleterske egzistencije, individualnu
slobodu i obiteljski život, sve je to poklonio Partiji,
pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj
mirnoj karijeri.
Na povratku iz
Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se
našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt, i
Partije, čiji je dobar dio partijskog aktiva koji se našao u
Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u
vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva, gdje mu prijeti
trajna smrtna opasnost, pričinjala mu se spram one staljinske
stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe,
možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne
bijedne depresije, usred koje se u Rusije pasivno gušila
mnogobrojna masa na smrt osuđenih idealnih revolucionara.
Kod kuće, u
zemlji, Tito je nastavio partijskim poslom po istom planu,
kako ga je bio ocrtao devet godina ranije, Da bi se metodičko
moglo pristupiti omasovljenju demoraliziranog i razbitog
pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti
prekinutu vezi između mase i vodstva, izgraditi razorenu
organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu
štampu, organizirati partijske škole i političke kurseve i
tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo
metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja
proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i
pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana, kako se kao
sindikalni funkcioner pojavio pred zagrebačkom organizacijom,
on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu
intelektualnopolitički pogled nije bio trajno uperen na
lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu,
trajno razlikovati, kada se politička misao pretvara u fikciju,
a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni
elementi njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim
navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje
političke borbe.
U predvečerje
drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine
uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi
svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske
okvire za sindikalne i političke akcije većega stila, i da se
tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata
svjestan, da je oružje postalo jednim političkim sredstvom
borbe, nađe na oslobođenom terenu, na čelu jedne politički
organizirane vojske, kao glavni inicijator ustanka i
revolucije, koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945,
proklamacijom Socijalističke Republike.
Socijalistička
pobjeda godine 1945. nije, dakako, isključivo Titovo lično
djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom
glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito da se na čelu
pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i
ustrajno punih devetnaest godina
Logično je i
razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i
ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to,
da u historiji nije bilo nikada nijednog događaja većega stila,
a da nije povezan o pojavu i o ulogu neke markantne izuzetne
ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti
plaća se krvavo i samozatajno.
Ima svečanih
dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju
pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa
kad se takva priznanja odaju po pravilu svima koji su izvršili
svoju dužnost, ne bi bilo pravedno, da se u slučaju čovjeka
koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektivnog
priznanja samo zato, jer se radi o istaknutoj i markantnoj
ličnosti.
Budimo
pravedni! Naći se godine tisuću devet stotina četrdeset i osme
na udaru uragana kakav se oborio na Tita i na čitav CK KPJ, i
odoljeti onoj oluji dostojanstveno i ponosno i smiono, nije
bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći, da bi se stvar
bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on
je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okružen
falangom svojih lojalnih i odanih saradnika, nošen jednodušnom
simpatijom čitave Partije i svih naših naroda, ali je izvan
sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije,
međunarodne čovjekoljubive borbe, za svjetski mir, politike
vanblokovskih zemalja i tako dalje, vezane o njegovu ličnu
inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu
bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne Partijske
Organizacije februara 1928, koja u historiji našega pokreta
predstavlja historijski datum i prekretnicu, Od toga dana Tito
se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio
se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim
omjerima isto tako historijsku. I danas, kada se našao na
kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe
partijskog i narodnog jedinstva, a kao što se iz njegovih
govora čuje, bitke, koje nije manje važna i manje uzbudljiva
nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i
svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer što
se pobjede njegovih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva,
nemamo razloga sumnjati.
Miroslav
Krleža:Titov povratak 1937
Stoji Tito
pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko
starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi,
o svom žalosnom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o
Karpatima, o logorima i o bojištima, o bitkama kroz koje je
prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku, što
oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske daleke zemlje i
narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do Tihog oceana.
Razmišlja Tito o svom vlastitom životu, o fabrikama po kojima
je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu
kome stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu, što se
preko Lepoglave i Španije zatvara danas u ogroman krug bitaka
i borbe od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni životni krug
jednog putovanja oko svijeta, traje eto, već čitav jedan život,
a ovdje u Kumrovcu, laju psi kao što su lajali prije trideset
i četrdeset godina, Ni vrata nisu podmazali i krepane mačke
bacaju u potok, ni gnojnice nisu podzidali, kao da se u
svijetu ništa ne događa i kao da se uopće ništa nije dogodilo
i kao da Evropa ne stoji pred novim svjetskim ratom! Puše se i
dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i
Volge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do
Magnitogorska, trese se zemlja u svojim sredovječnim temeljima,
Amerika i Evropa kuvaju više od sto miliona tona čelika, grme
topovi u Španiji, Hitler sprema pokolj, dolazi međunarodna
oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba
tlake i robote. Sprema se nova međunarodna katastrofa,
fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče,
Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska
inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća
vakuum sredovječnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovečkog
nokturna, kada laju psi i sve stoji ukleto na jednom te istom
mjestu. Od Tihog Oceana i od Španije ližu plamenovi velike
revolucije, u rujnom odsjevu titra osvit požara po bezbrojnim
talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već
danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga
oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika: i sve je dosadno
staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se
srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika. U tihom
završnom trenutku ovog lirskog solilokvija, u posljednjim
tonovima kantilene tog melankoničnog monologa, Titov glas
promijenio je sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje
prelile su se ocalnim, tamnomodrim, metalnim prijelivom i
potamnile kao tinta. Dobročudna, mekana igra usana ustitrala
je od prkosne, tvrde, kao od kamena klesane crte i u onom
pogledu, u onom glasu javio se nekakav neodređen i sugestivan
izraz pun bola i nemira.
- Kumrovec
hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče,
zapitao se Tito bijesno, gotovo nervozno, s onim violentnim
akcentom, kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva
višeg i nižeg rada.
- Mi stojimo
pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša
vlastita pamet, neće nas spasiti ništa! I to je ono što bi
trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim
čaršijama od Ljubljane do Beograda! Ne padaju pečeni golubovi
s neba.
Ime Titovo
postalo je danas dramatskim simbolom pokoljenja svih naših
naroda, otkada se piše historija krvlju i mesom naših naroda.
U brodolomu, koji od svih naših brodoloma bio najbeznadniji,
pojavio se on sa lenjinskom buktinjom u mraku i njegov put od
Kumrovca i Jajca, do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda,
da bi od sredovječnog, zaostalog čovjeka postao građaninom
budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom
civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja
koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vjekove, i
ako se može tako reći, to je volja za preobražajem i
oslobođenjem u višim društvenim silama čitavog svijeta, na
temelju iskustva iz prvog i drugog svjetskog rata i teške
političke podzemne borbe, koja je trajala decenijama i stajala
bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrkih i
krvavih zidina naše sredovječne prošlosti i put do
civilizacije, koja neće više da bude robovanje tuđim bankama,
tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz
dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijani znamen nad
zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.
Kada su se u
ovom ratu za dugih noćnih bdjenja oko 1943. do 1944. od
vremena na vrijeme čuli Titovi topovi kako gunđaju čitave noći
oko Zagreba, često sam prisluškivao toj noćnoj grmljavini.
Uvijek me je pred očima bila jedna te ista slika iz godine
tridesetsedme; sjedi Tito pred pergamenom fjorentinske
svjetiljke, u žućkastom sjaju rasvjetljenog gregorijanskog
korala sa starinskim, četverouglastim notama kvadrakvatrama u
krvavoj transparentnoj boji karminskih slova, i priča o
kumrovečkom Nokturnu. Grme njegovi topovi, traje sudbonosno
ratno bdjenje a ja mislim u svojoj samoći: gle, Tito budi
Kumrovec iz hiljadugodišnjeg sna! Tito se pobunio protiv
srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi punim jedrima i
njegove galije putuju u sigurnu luku pobjedu...
Jovan Popović:
Narodnooslobodilački rat
Kad je metalac
Josip Broz 1938. godine od Georgi Dimitrova, sekretara
Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, u Moskvi dobio
zadatak da preuzme kormilo Komunističke partije Jugoslavije,
jedne od članica Internacionale, da Partiju reorganizira i
osposobi za revolucionarnu borbu, Josip Broz (Rudi, ili Tito,
ili Valter) tada mu je rekao:
-Ako je i bilo
ljaga na našoj Partiji, mi ćemo te ljage oprati!
Pet godina
poslije toga razgovora s Dimitrovom, Tito je u Jajcu, govoreći
na jednom partijskom tečaju o povijesti Partije, rekao:
''Ja vam kažem
ovdje otvoreno da sam 1938. godine dao riječ drugu Dimitrovu,
da će naša Partija oprati ljagu sa svojeg imena pred
Kominternom, i ja mislim da sam održao tu riječ i da je naša
Partija oprala Ijagu u ovoj narodnooslobodilačkoj borbi.''
Kominterna je,
naime, uoči Titovog dolaska na čelo KPJ, vjerovala kako je
Kompartija Jugoslavije toliko slabo organizirana, da su u
Moskvi razmišljali o tome da je raspuste. A poslije rata, kad
su se sreli Tito i Dimitrov, stari revolucioner Dimitrov se
osmijehnuo:
-Ah, kako smo
svi mi malo znali o čvrstini jugoslavenskih komunista!
Tito, u modroj
uniformi maršala, tiho i ozbiljno je upitao:
-A ono o ljagi,
jesmo li je oprali'?
-Po sto puta.
Vaša Partija je više od svih drugih Partija digla zastavu
proleterske revolucije!
Ovaj izlet u
tri različita razdoblja naše povijesti, hoćemo reći izlet u
tri razdoblja iz života Josipa Broza, na poseban način
ilustrira stanje koje je Tito zatekao u Partiji, preuzevši
kormilo; zatim: Titovu iskrenost pred mladim komunistima,
kojima je uvijek govorio punu istinu, lenjinski čist; i,
konačno: priznanje prvog čovjeka Kominterne za sve ono čudesno
što je Broz s narodima Jugoslavije učinio u nadčovječanskoj
borbi.
U ovom malom
poglavlju govorimo o veličini te borbe i o njenom organizatoru,
o prvom ratniku oslobodilačkog rata Jugoslavije, o
revolucionaru Brozu za kojeg je u ono vrijeme i jedan od
Hitlerovih doglavnika rekao:
''... On je
stari komunist, taj herr Josip Broz. čvrst čovjek! Nažalost,
on je naš protivnik. Taj je zaista zaslužio titulu maršala...
On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tuce Tita u
Njemačkoj... On se nalazi između Rusa, Engleza i Amerikanaca,
a ima petlje da tjera šegu i da ponižava Engleze i Amerikance
na najsmješniji način... Uvijek je bio opkoljen, ali taj je
čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije
kapitulirao. Mi znamo bolje nego itko drugi kakve nam on sve
nedaće zadaje ... ''
Ravno sedam
godina je živio u ilegali: u inozemstvu kao Valter Fridrih,
ili Spiridon Mekas, ili drug Rudi; u zemlji: kao inž. Ivan
Kostanjšek, ili inž. Slavko Babić. Od proljeća 1934. do rujna
1941. godine sudbinski bogata aktivnost Josipa Broza odvija se
u konspiraciji. I tek od 16. rujna 1941. godine, kad s
ispravama na ime nekog Nijemca, u pratnji dviju ilegalki i
jednog ilegalca, izlazi iz Beograda i odlazi na slobodni
teritorij, u ustaničku zonu Užica, koja će kasnije uzeti
njegovo ime, Broz kao Josip Broz Tito ulazi na najveća, širom
raskriljena vrata u povijest - a trebalo bi reći: u budućnost
- naših naroda; zauvijek izlazi iz ilegalnosti: dotadašnji
komandant Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih
odreda ravno 10 dana poslije odlaska iz Beograda, na
savjetovanju rukovodilaca oslobodilačke borbe u mještancu
Stolice postaje Vrhovni komandant.
To
savjetovanje u Stolicama, održano u jeku svenarodnog ustanka,
u vrijeme kad je plamen oslobodilačke borbe već bio razgorio,
ili je razgorjevao sva područja Jugoslavije, drug Tito kaže da
smatra >>jednim od naših najznačajnijih savjetovanja, na kome
su donesene i najznačajnije odluke. Tu smo već riješili da
stvaramo Vrhovni štab. Prije je to bilo više onako, a tu smo
riješili da se stvore glavni štabovi Hrvatske, Slovenije, itd.
Tu je bila izvršena analiza čitave unutrašnje političke
situacije uopće, pa, koliko smo znali, i međunarodne situacije.
Tu je takođe bilo mnogo diskusije o kratkotrajnom i
dugotrajnom ratu. Tu je većina već tada, a to je prihvaćeno od
svih, smatrala da će rat trajati duže vremena ... <<
Stolice su
zaista izuzetno značajno čvorište početka rata, ali ratno
putovanje Josipa Broza ne počinje u Stolicama. Onih njegovih
12.000 komunista i tridesetak tisuća skojevaca bili su
svrstani za borbu još prije njemačko-talijanskog i
bugarsko-mađarskog napada na Jugoslaviju. Oni nisu priznali
travanjsku kapitulaciju. Na sjednicama CK KPJ u Zagrebu, u
Solovljevoj, u Hercegovačkoj, ili na Bukovcu, Tito je svojim
drugovima onog travnja govorio:
- Rat nije
završen. Rat tek počinje. Komunisti su davno najavili ovu
katastrofu. Očekivali smo sve ovo i pripremili se za borbu.
U maju je, u
Zagrebu, održao savjetovanje CK KPJ.
Poslije
savjetovanja Tito prelazi u Beograd. Na Dedinju, u susjedstvu
okupatorskog komandanta Beograda (taj je već u rujnu 1941.
godine u jednom pismu Hitleru javljao: ''Komunistima je
uspjelo da oko svoje parole okupe i one elemente koji nikad
ranije nisu ni sanjali o nekoj saradnji s komunistima… Dobivam
utisak da čak i vijest o kapitulaciji SSSR-a ne bi dovela do
kapitulacije ovih bandita koji su žilavi kako se samo može
zamisliti…''), Josip Broz zamislio strategiju oslobodilačkog
rata i njegovo preraštanje u revoluciju. Zapamćen je kako
stoji ''na visokoj terasi kuće na Dedinju… promatra Beograd.
Njegove oči toga su jutra prelivene senkom tuge…''. Odatle on
čitavo ono vrelo ljeto nevidljivim nitima rukovodi ustankom.
Njegovi kuriri stižu do Alpa i Kajmakčalana. Njegove riječi,
kratko sročene, pisane velikim, neujednačenim slovima,
najčešće uspravnim, poticaj su nevidljivih razmjera. On kaže:
kakva je partizanska zakletva, kakva je kapa, kakva je ta
vlast što je stvaraju odredi oslobodilaca. On već u kolovozu
1941. godine, kad tek izdaje prvi broj Biltena Glavnog štaba,
u jednom pismu Radi Končaru govori kako će doskoro stvoriti
Narodni komitet oslobođenja, što bi ''bila neke vrste narodna
vlada'': 14 mjeseci prije nego je uputio pozive vijećnicima za
prvo zasjedanje AVNOJ-a, on već ima zamisao o ratnom
parlamentu.
Taj izuzetni
čovjek, koji je ''uprkos mukama, borbi, gladi i žeđi, uprkos
smrtnim opasnostima, jednako u miru kao i u ratu … od svega
najviše vole prosto život i prosto čoveka'', na čelu svojih
proleterskih kolona prevalio je tisuće kilometara bespuća. Bio
je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koje se
osobno nalazio u streljačkom stroju, lako izmjerljiv preko
nišana i mušice. Često na rastojanju od neprijatelja koliko
može pogoditi revolverski hitac.
Jedan takav
slučaj je bio 28. studenog 1941. godine: na dan povlačenja
Titovih snaga iz Užica. Toga dana Tito je, s
radiotelegrafistom Veljkom Dragovićem i jednim pratiocem,
kolima krenuo prema Zlatiboru. Među posljednjima je napustio
Užice. Ostali članovi Vrhovnog štaba su iz grada izišli nešto
ranije. Prije |
