|
Silvijina pisma
"Dragi moji Livnjaci i
Livanjke,zelim da se zahvalim g-dji Silviji
koja se ipak odazvala na nase i vase zadovoljstvo da nam
pokloni
bar malo svojih snova koji pripadaju i nama ..
Hvala ti od srca g-djo Silvija u ime svih nas Livnjaka i
Livanjki..."
" Stranac u Noci 1"
Ja ne znam da li je to kako pisem i o cemu pisem dobro,
ali znam da to radim lako i od srca, sa puno emocija. Kazu
da su snovi crno-bijeli. Moji snovi su puni prekrasnih
boja dok sanjam Livno. A sve te boje sam spoznala u
Livnu i zapravo, ukrala Livnu i nosim ih sa sobom i sad
su moje. Sve sto pisem bojim upravo tim bojama.
Sve je pocelo jos u osnovnoj skoli.... Iz Sarajeva je
stigla obavijest o natjecanju za najbolji sastav: tema "Razmisljanje
pred spomenikom narodnog heroja". I ja odem ravno u park
i obidjem Vojina Zirojevica, Radu Sarica Spanca i
Mustafu Latifica. Stojeci pred zadnjim, rjeci su same
krenule, nisam ih ni mogla ni htjela zaustaviti...
"Rat kao crni vihor doletjeo je do tebe
povukao te u kovitlac rusio te
obojio krvlju....itd..."
Cesto sam sebe zatekla u razmisljanju kako sam zapravo
napustila Livno, kako sam ga izdala i ostavila...kako su
to napravili i drugi. I svaki put sam se pitala da li mi
je jos stalo do Livna, da li je ikome stalo, da li jos
netko pamti, da li jos netko nosi u sebi ono nesto sto
cini Livno Livnom,znam i sigurna sam da nema te prasine
koja bi mogla prekriti nasa livanjska sjecanja.
Sanjajmo svoje Livno
Sanjati Livno, sto zapravo to znaci? Sanjati Livno znaci
ozivjeti sve one trenutke koji su nas dotakli, sve one
slicice koje su nas oplemenile, drage i nedrage ljude,
koje smo voljeli ili ih nismo voljeli. I ne dati nikome
da nam te snove uzme. Sanjati Livno zapravo ne znaci
sanjati ulicu, kucu... Sanjati Livno znaci sanjati
carsiju. Carsiju naseg djetinjstva, naseg odrastanja,
naseg prvog poljupca. Carsiju koja nas je pratila u
stopu i bila s nama danju i nocu, jutrom u sumrakom, u
prvoj neprospavanoj noci, u prvoj docekanoj zori. Da li
smo mi zivjeli carsiju ili je carsija zivjela u nama ne
znam , ali znam da smo carsiju cinili mi sami, nasi
prijatelji, ljudi mladi i stari oko nas i sva zbivanja
kojima smo svjedocili. Svako od nas tko je ukrao dio te
carsije i nosi je u sebi, nece nikada ni htjeti ni moci
prestati sanjati Livno.
Sanjati Livno zapravo znaci vracati se svom djetinjstvu,
svojoj mladosti. Vracati se, a nikud ne otici. Vracati
se, a ostajati tamo gdje jesmo, gdje zivimo ovaj zivot
sada. Ako bismo i posli nazad traziti nase snove za
kojima ceznemo, tamo ih vise nebismo nasli. Tamo ih vise
nema. Nema ih jer smo ih odnijeli sa sobom. Zakljucane i
skrivene u nasim srcima.
I ma gdje bili, zivimo ovaj zivot sada i ovdje, ali kad
nam ustreba, otkljucajmo svoja srca i sanjajmo svoje
Livno. Tako ce Livno ostati vjecno u nama, a mi u Livnu.
Dolazak u Livno
Dugo me nije bilo u mom gradu. Polako vozim prema
granici. Ne volim granice. Ni jedna granica nije lijepa
pa ni ova. Ovu podnosim samo zato, sto moram doci do
voljenog grada. Ne priznajem granice. Zelim biti
slobodna. Ne zelim pripadati vise nego sto pripadam. A
pripadam mom gradu, tamo gdje sam rodjena.
Vidim jezero. Priroda jos uspavana, sprema se pokloniti
nam raskosno zelenilo i zanosni miris behara. Prve
mirise behara podarila mi je Filina basca, smjestena od
Kaica kuce do Kaica ducana. Kasnije su tamo nikle zgrade,
pijaca i umjesto behara eto nam opet mirisa jabuka,
krusaka, tresanja... I tako je Filina basca nestala.
Poslije sam s proljeca lutala vocnjakom i Zabljackim
putem i nalazila onaj isti behar i one iste mirise....
Vozim uz kanal. Kad su kasnih sezdesetih izgradili kanal
odlazila sam tamo preko ljeta na kupanje. Bila je to
prestizna plaza u to doba, sve dok flora i fauna nisu
ucinili svoje. Postalo je itekako opasno mjesto s
natpisom "zabranjeno kupanje".
A do tada smo uredno odlazili u Ploce i Dubine. Nista
nam nije nedostajalo. Umjesto tuseva imali smo Vrilo.
Bilo je obavezno ispiranje u Vrilu nakon cjelodnevnog
kupanja. Nekad smo pekli rakove uhvacene u rijeci, nekad
krompire ukradene s obliznje njive i znali smo uzivati
sve dok nas ne bi neki ljutiti vlasnik livade, na kojoj
bi zapalili vatru, najurio i rastjerao.
Vidim Basajkovac i kulu, i moj grad utonuo u tiho
predvecerje. Nebo tamno i tesko. Prilazim gradu. Ucini
mi se tuznim i usamljenim. Prolazim pored Ekonomske
skole, lijevo park, Dom kulture... Ne znam gdje su mi
nestali svi oni brizno sakupljani filmski plakati. Svako
vecer isli smo u kino. Ako se islo s odraslima, djeca
nisu placala kartu. Vrebali smo na ulazu nepoznate,
odrasle samce i spretno bi im se zakacili za ruku ili
kaput, pretvarajuci se da smo s njima. Poslije bi bilo
problema, kad bi usred predstave Ljuban ili Sebura
viknuli "karte na pregled". Najcesce bi se sakrili
nekome pod noge, ispod sjedala. Sjecam se dobacivanja iz
publike. Uvijek bi se nasao netko tko bi svaki film
svojim duhovitim komentarima ucinio boljim...
Dolazim do raskrsca, desno ostaju Zgona, a ja skrecem
lijevo i dalje opet lijevo, prema centru, dolazim do
hotela i dalje preko mosta. Sve izgleda kao nekad, a
zapravo nije. Ne vidim niti jedno poznato lice. Neki
novi ljudi gaze meni znane ulice i plocnike i ne slute
da sam ih i ja nekad gazila. Pitam se da li me itko
poznaje? Gdje su svi oni s kojima sam odrasla? Zar su
svi otisli?
Nakon prospavane noci, prolazim parkom kraj Foruma. Gle,
u donjem parku nema rike! Morala sam istraziti zasto.
Netko je stavio branu, pretpostavljam da ciste korito
rijeke. A tamo dalje, Bistrica raskosna i mocna,
zaigrana, prposno huci i polagano s vodom odnosi i ovaj
dan. Prolazim uz rijeku, sve do mosta i dalje iza hotela.
Uz rijeku tuzne vrbe, i ispred vidim, meni najljepsu
kucu u gradu. Zapustenu, unistenu i ostavljenu. Nekad je
tamo bio Komitet. U Hotelu sjedim i pijem kavu u
ostakljenoj basci. Ljeti, u basci ispred Hotela, znala
je biti divna, duboka hladovina. Nema toga vise.
Prolazim od Hotela prema centru. Oblacno je i hladno. I
puse ...
Odlazim na groblje. Obici cu sve one koje sam voljela i
koji su mene voljeli, a kojih vise nema. Moji posjeti
groblju nisu tuzni, ja tamo ne placem. Odlazim tamo
sjetiti se lijepih trenutaka provedenih s onim, pred
cijim grobom stojim. Tako sam obisla i moju Ljerku;
ostavila je neizbrisiv trag u svim onim, nasim
gimnazijskim danima. Navratila sam i do
Nevena i s njim zajedno prisjetila se cijelog razreda i
doceka Nove godine kod njega u bojadisaoni.
Prolazim pored pijace, a potom kroz svoju staru
Pionirsku ulicu. I opet sjecanja...
Svi smo u ulici imali sanjke ili ligure i klizali se do
kasno u noc za zimskih ferja. A najbolje je bilo, kad bi
u pekari kod Cubele kupili svjezi kruh i loncic umaka od
pecenja. Ali pravo klizanje i skijanje je ipak bilo na
Cefinom brigu...
I evo me opet na pocetku. Prosla sam cijeli grad i nikog
poznatog.
Ipak, ima nesto meni dobro znano: burek, nas stari,
dobri Livanjski burek, mirisa i okusa kakvog nigdje nema.
I upravo s tim okusom najboljeg bureka na svijetu,
napustam svoj grad. Ostavljam ga tuznog u sivilu, bez
sunca, nekim meni nepoznatim ljudima. Brinem da li ce ga
htjeti i znati sacuvati za sve nas, koji cemo jednom
pozeljeti nazad.
Plavetnilo livanjskog neba ovaj put nisam vidjela, i to
je jedan od razloga zasto se moram opet vratiti.
Ca je zivot vengo fantazija
Ovo vecer odlucila sam provesti s vama. U Zagrebu tece
jedno mirno vece. Pomalo kisi. Moja obitelj je tu negdje
oko mene, a ja zelim biti s vama. Stari, dobri Oliver
pjeva jednu od mnogih, meni dragih pjesama...
"...To je bilo ka u prici, Roko
nije ima nista
Cicibela jos i manje.
Ali jubav sve izlici, on je bija anarkista
jemali su i kumpanje.
To je bilo ka u prici, zivili su ka golubi
i nosili svoje brime.
S puno srca, s malo rici, goli, bosi, gladni, grubi
Volili se cilo vrime...."
Vec neko vrijeme se druzimo kroz moja pisma i zapravo
svo ovo vrijeme, muci me jedno te isto pitanje. Znam da
ste daleko i znam da ste morali otici. A ja vas ne pitam
zasto. I ja vas ne kanim to ni pitati. Necu, jer me je
strah. Strah me je, ako mi kazete zasto, da necu moci
biti beskrajno tuzna u vasoj boli. Strah me je da necu
znati sagledati svu okrutnost praznine, koja vas je
otjerala i bila pokretac. Strah me je da bi mozda
pustila suzu, pognula glavu i rekla zao mi je. Strah me
je, jer znam da sve to ne bi bilo dovoljno. Zato vas
necu pitati. Znam da svaki od vas ima svoju pricu. Pricu
koju bi svako od vas prokleto zaboravio, samo kad bi
mogao. Pricu koju svako od vas najradje ne bi nikad
ispricao. Zato vas necu pitati. I to pitanje ce ostati.
I dalje ce me muciti.
Ali mi u isto vrijeme morate vjerovati da ja znam i da
duboku u dusi zalim. Ja znam kakvu je patnju prozivio
nas grad. Prije sto pedeset godina u Bosni je zapoceo
civilizacijski proces koji se ticao svih etnickih
skupina koje su zivjele tamo. Danas smo vraceni daleko
unazad i pokusavamo sa etnickom pripadnoscu opravdati
kulturni i povjesni identitet. A sve ovo vrijeme u meni
je bio i ostao sveetnicki identitet, koji niposto ne
zelim izgubiti.
Svaki trenutak nanesenog zla, kada bih mogla, izbrisala
bih za vas, isbrisala bih za sebe, isbrisala bih za sve
one koji ostaju i koji dolaze... Ali, na zalost, takvu
magicnu moc nemam. Ono sto imam je malo i skromno. Ono
sto imam su moje rijeci koje mogu podijeliti s vama. I
ponekad, ovo malo vremena, izdvojenog samo za vas.
U pocetku mi se cinilo da se ne poznajemo dovoljno i
plasila me i pomisao da ste mi daleki, da vam se necu
znati pribliziti. A sada znam da ste tu, samnom i ja s
vama, tamo negdje daleko. Pitam se hoce li svaki od nas
znati opstati kao covjek pun ideala ili cemo kao starci
skupljati dijelove razorena zivota?
Pustimo da vrijeme ucini svoje i da bol otupi. A meni
koji put Oliver sa dobrom pjesmom, pomogne u tome....
"...Trci vrime, cvili maska,
traje jubav pusta siromaska
Saka suza, vrica smija, ca je zivot vengo fantazija."
nastavlja se............
|
