|
 
Pravoslavna crkva
Crkva je
sagradjena 1859.godine.Predpostavlja se da bi njen graditelj mogao biti,u
ovim krajevima,dobro poznati,Mato Bajo,koji je kasnije sagradio i prvu
srpsku skolu.Umjesto prvobitnog drvenog zvonika,domaci majstor Ilija Konjik
je 1889.sagradio kameni.
Pravoslavna crkva u Livnu posjeduje preko osamdeset starih ikona.Po
obimu,istorijskoj vrijednosti,ovo je treca po vrijednosti crkva u Bosni i
Hercegovini.Buduci da je livanjska pravoslavna crkva posvecena Uspenju
presvete Bogorodice,najvise ikona nosi Bogorodicin lik.Ikone su stvarane u
periodu od 15-19 stoljeca,a radili su ih
srpski,makedonski,grcki,kritski,italokritski,i domaci-naivni
ikonopisci.Dospjele su ovamo kao pokloni od bogatih
pojedinaca,crkava,manastira...Otuda njihova raznovrsnost,po mjestu i godini
nastanka,po kvaliteti izrade.Sve su dobro ocuvane.Vecu paznju livanjskim
ikonama posvetio je slikar i veliki zastitnik bosanskohercegovackih
starina,pok.Djoko Mazalic.On ih je,moglo bi se reci,otkrio,a zatim i strucno
obradio.
Zanimljivi su i bakrorezi sa Svete Gore,te cetri velike,prilicno
potamnjelekompozicije Jerusalema,na ikonostasu,gdje se nalazi 10 ikona sa
likovima apostola,za koje Djoko Mazalic misli da su se nalazili u staroj
crkvi u selu Zastinje,na lokalitetu koje se danas zove Crkvena njiva..
U
?Uspenije presvete Bogorodice? na strani 7 pi?. Niko od Srba nije imao tako
veliku i pogodnu parcelu. Konačno, zemlji?e na kojem se nalazi dana?ja
crkva ustupio je beg Gavrić, upravo njegov sin Mehmed koga starji beg nije
htio dezavujisati. Stari ljudi su pričali da je za ovaj Mehmedov postupak
dobio zobnicu dukata. Kasnije su Srbi ovaj begov gest s po?ovanjem
spominjali. Tako su Srbi imali i sultanovu dozvolu i zemlji?e. Prenosila se
ova priča s koljena na koljena i u knjige zapisala
28.juna
1992.godine,u ratnnom periodu zapaljena je pravoslavna crkva.Prilicno tih
vrijednosti su ipak uspjele da se sacuvaju.Iskreno se nadamo da ce sve ikone
biti postavljene tamo gdje i pripadaju: u obnovljenoj crkvi Presvete
Bogorodice.
NAPOMENA:
Molimo sve one koji nesto vise znaju o pravoslavnoj crkvi ili posjeduju
fotografije da nam posalju podatke,koje cemo sa zadovoljstvom
postaviti.Hvala.
Zvona i putovanja
M.
Jergovic je, jedne ratne godine, napisao da ?Bosna nije za putovanje?. Ne
znam kojim povodom niti se vise sjecam sadrzaja koji je tekao ispod tog
naslova, ali je, sasvim sigurno, pored mnogo drugog, i nedostatak
komunikacija odredjivao sudbinu zemlje Bosne i svakog zivog stvora koji ju
je nastanjivao. Ta davno odredjena sudbina ce, kako se cini, harati ovom
zemljom jos mnogo godina.
I kroz takvu, besputnu ?Unutarnju zemlju?, kako ju je nazvao I. Lovrenovic,
putovalo se uzduz i poprijeko, cak intenzivnije nego kroz druge zemlje
dobrih putnih komunikacija, iako je malo ko to biljezio ili zapisivao. I taj
nedostatak biljeski i zapisivanja kojima bi se ta putovanja iole pojasnila
jos je jedan razlog da ce tutanj drumovima jos odzvanjati, a premjestanja da
potraju. Takva putovanja u ovoj zemlji traju od kada je svijeta i vijeka, a
ostavljala su duboke tragove na ljudske zajednice, mijenjajuci im dotadasnji
nacin zivota, i vjere i identitete, i sve ono sto je do tada izgledalo i
ustaljeno i cvrsto.
Nasadjivanja vjera na vjere, brisanje do tada u svijest upisivane duhovnosti,
dogadjalo se, doduse, i onda kada bosanski svijet nije mijenjao mjesta
boravka, pa bi se i to moglo nazvati svojevrsnim putovanjima.
Jasno je da su se ta pomjeranja obavljala vise silom no milom, a nedavna
preseljavanja, krstena najnakaradnijim nazivom ?humana preseljenja?, mozda,
najobimnija i najnehumanija u povijesti Bosne, najbolji su dokaz za to.
Putovalo se ovom zemljom, medjutim, i sa bezazlenijim namjerama, cak i u
tursko doba, u vrijeme za koje se drzi da je bilo potpuno zatvoreno.
Tako bosanski franjevac, grijan na vatri ?ilirskog slovinstva?, dolazeci u
Livno, 1845. godine, biljezi: ?... svratih riscanskom proti otcu Kondi. Jovo
upravlja s nurijom, brat mu sluzi kao kapelan, a otac poradi starosti u
nista se ne plete. (Serafim-Stanko Kojda, arhimandrit i paroh, i sinovi
Jovan i Simeon, jereji ? prim. N. M.) Tu budem lijepo pricekan, rumom i
kafom posluzen? (Ivan Frano Jukic, Putovanje po Bosni).
Usput biljezi da Livno ima oko sest hiljada stanovnika. U gradu dosta topova,
dvjesta turskih kuca i cetiri dzamije. (Misli na grad unutar zidina.) Okolo
jos trista turskih kuca i osam dzamija, i sto pedeset krscanskih i sto
riscanskih kuca. Jos kaze da u svoj nahiji ima deset hiljada krscana, i
riscana oko toga broja.
U to vrijeme su otac i sinovi Kojda (kasnije Kojdic) gradili veliku ?riscansku?
crkvu, u kamenu, bas u vrijeme kada je, i s pomocu Akif Mehmed-pase,
gradjena i pravoslavna crkva u Sarajevu.
Dogodilo se i to da u jednoj istoj nedjelji, 9. 04. 1871. godine, padne
Uskrs po oba kalendara, sto se proslavilo crkvenom zvonjavom. Od te nedjelje,
bar prema zapisima fra Grge Martica, pocinje slobodnija zvonjava crkvenih
zvona u Bosni.
Ovaj podatak bi, u ovoj prici, bio dosta vazan jer Stanko Kojda, i pored
svojih sto sest godina, nije docekao da cuje zvona sa svoje crkve. Umro je
1856. godine.
Crkveni toranj je gradio njegov sin Simeon, skoro dvadeset godina poslije no
sto je crkva bila zavrsena. Ni on nije docekao slavu crkvenih zvona. Umro je
1867. godine, a njegovi ?riscani? su mu odali pocast i zahvalnost ukopavsi
ga uz vanjski zid crkve, s desne strane oltara, u grobnicu sarkofaskog tipa.
Tako je bilo prije sto pedeset godina.
Od tada su se mijenjala carstva i kraljevstva, crkvena zvona su slavila i
pozivala na molitvu, putovalo se, raseljavalo i progonilo, pa se na kraju
cinilo da ce svako pozivanje na molitvu, crkvenim zvonima ili nekako
drukcije, trajati u miru jednu citavu vjecnost.
U ovom vremenu su, doduse, trajala i dva velika rata, zavrsila se kako se
zavrsila i nikome, iole razumnom, nije onkraj pameti nije bilo da ce uci i u
treci. U ?Unutarnjoj zemlji? najkrvaviji i najbesmisleniji. Nikao iz nje
same. Da apsurd bude potpun, ni crkvena zvona nisu vise pozivala na molitvu;
pozivala su u rat.
Na samom pocetku nastala je opca bjezanija, a vec krvavim drumovima ?Unutarnje
zemlje? putovalo se u svim pravcima, u potpunoj pomutnji. Niko nije bio
postedjen.
U zaglusujucoj tisini odzvanjao je stranputicom tutanj i Kojdinih ?riscana?.
Ostavljali su svoj grad, sva sela oko njega, sve sto nije moglo stati u
jednu kesu i trazili mjesta koja bi im bila naklonjena. Mislili su da znaju
gdje su ta mjesta, ali ih nisu nasli. Nisu ni mogli, jer takva mjesta,
jednostavno, ne postoje.
Istina je
da su cesto ?lijepo pricekani, rumom i kafom posluzeni?, ali i upucivani da
i oni porade na tome da neke druge ljude upute u tutanj stranputicom i sami
nadju mjesto za sebe. Jer, takvo je vrijeme, razumnih poslova oko crkvenih
zvona, ionako, vise nema, a i sve Velike knjige su zagubljene; usput negdje
bacene.
Na taj put je otisao i Simo Ljuboja. Ostavio je svoje ognjiste i grad i sve
vjere sto su mu lomile dusu.
Ne znam je li u mjestima za koja je mislio da su mu sklona i on bio primoran
da poradi na tome da i drugi krenu na put, ostave svoja ognjista i mjesta
molitve i da na kraju izgube sve, pa i dusu. Sada to, ionako, vise nije
vazno.
Citav zivot je razvlacio kablove, montirao razna elektropostrojenja,
osvjetljavao sela, kucio se, radovao i tugovao.
Prije no sto je otisao kupola Kojdina zvonika je nestala u plamenu, a
posljednji jecaj njenih zvona odjeknuo je bolno stropostavajuci se u kameni
toranj. Ne znam da li je tako Kojdin zvonik dobio ?pravu mjeru?, ali njegova
zvona i danas stoje zaglavljena u tom tornju.
U Simino vrijeme jedna je nova vjera nasadjivana na vec postojece, mijenjala
obicaje, cak i identitete, a u svojoj, makar i naivno primamljivoj utopiji,
svoje poslanje zavrsila je ruzno. Kazu da toj primamljivoj utopiji ni Simo
nije mogao odoljeti, pa ne znam koliko mu je bilo vazno to sto je cuo
posljednji put jecaj Kojdinih zvona.
Ne nasavsi mjesto koje bi mu bilo sklono, u maju ove, dvijehiljadite godine,
vratio se Simo u grad koji nije vise bio njegov. Bez igdje icega, go i bos i
gladan k?o crkveni mis. Prosto je izmolio neke ljude da se popne na zvonik i
pokrije ga daskom i ljepenkom i da mu za to plate bar deset maraka. Nije
posteno stavio ni prvu dasku, da pokrije kameni zid, zastiti ga od kise i
leda i tako pomogne da neko, nekada, ako bude mogao i htio, podigne kupolu i
Kojdina zvona, zanjihao se i pao na sarkofag Simeona Kojde i protresao mu
kosti, nakon jednog stoljeca i trideset tri godine vise. Bio je mrtav.
Simina zena ce, vjerovati je, otici dvojici svojih sinova koji su, u potrazi
za mjestom koje ce im biti sklono, zavrsili u Australiji. Tamo ce slusati
jecaj ?riscanskih? zvona, ali na tudjoj zemlji.
A ako ne Simini sinovi, onda, sasvim sigurno, njihovi nasljednici mijenjat
ce prezimena, i vjere i identitete, i sve ono sto su nemirna stoljeca u ?Unutarnjoj
zemlji? upisivala u svijest njihovim precima.
Bit ce to jos jedan zavrsetak putovanja, opceg i pojedinacnog u isto vrijeme.
Putovanja koje je zapocelo ispod Kojdinih zvona, a zavrsilo daleko od njih,
u dalekoj Australiji, u nekom mjestu koje bi Siminim sinovima, mozda, moglo
biti sklono.
Nikola Mihaljevic
Stara
razglednica
Desavanja 28.juni,1992...
 
|
