|
Misterije
“Danas
postoji mnogo kliničkih dokaza koji ukazuju na to da
duhovi diskarniranih ljudskih bića mogu da utiću na žive
ljude formirajući s njima fizičku ili mentalnu vezu,
nakon čega im onda oni nanose štetne fizičke i/ili
emocionalne posljedice i simptome.”
Čini se da u dio naše objektivne realnosti spada i
ovaj ‘fenomen’ “kačenja” nekih drugih entiteta na
čovjeka s namjerom da utiču na njegove misaone
procese i ponašanje, a u određenom broju slučajeva
dolazi i do pokušaja preuzimanja potpune kontrole
nad tijelom domaćina.
Mada je ovaj fenomen odvajkada u narodu bio poznat
kao “opsjednutost”, zvanična nauka mu još uvijek ne
posvećuje dovoljnu pažnju, tako da na tom području i
dan danas ima mnogo konfuzije. Ta konfuzija je mahom
rezultat djelovanja nebuloza koje se šire kroz
institucije crkve, odnosno, kroz glavna religijska
učenja, kao i onih dezinformacija koje nam redovno
stižu iz Holivuda u smislu filmova tipa Exorcist,
Constantine i mnogi drugi.
U poslednjih desetak godina broj psihijatara i
psihologa (mahom iz SAD i nekih drugih zapadnih
zemalja) koji se posvećuju ovom problemu postaje sve
veći. Tako prema istraživanjima nekih američkih
psihijatara, psihologa i hipnoterapeuta kao što su
Dr Morris Netherton, Dr. W. Baldwin, Dr Elisabeth
Fiore, Irene Hickman i drugi, većini nas se tokom
života “pridruži” jedan ili više ‘entiteta’ koji
mogu da budu ‘ovozemaljskog’ porijekla a i ne
moraju. Ovi psihijatri nazivaju te entitete
“privjescima” ili “priljepcima” (eng. - spirit
attachments).
Postoje tri glavne vrste ovih “privjesaka” a to su:
1. duhovi-privjesci
2. vanzemaljci-privjesci (vanzemaljci sa drugih
planeta ili iz drugih dimenzija i denziteta)
3. demoni-privjesci (entiteti sila mraka – ESM)
U prvoj grupi radi se o duhovima umrlih ljudskih
bića koji su nakon smrti iz nekih razloga ostali da
se vrzmaju u visini naše ravni postojanja tj. nisu
otišli u 5-ti denzitet (kroz onaj već prilično
poznati - “tunel od svjetlosti”). U ovu grupu se
uključuju i fragmenti svijesti živih ljudi koji se
takođe mogu “zakačiti” drugim ljudima (npr. kod tzv.
proklinjanja, “bacanja čini ili uroka” itd.)
Da bi se objasnio ovaj “fenomen” prvo moramo steći
malo širu sliku o realnosti u kojoj živimo. Bitno je
shvatiti da mi živimo na 3-ćem “spratu” jedne
“zgrade od sedam spratova”. Svaki sprat naseljavaju
jedinke sa razvojnim stepenom svijesti koji odgovara
tom spratu. Ti spratovi se prema nekoj novijoj
metafizičkoj terminologiji nazivaju – denzitetima.
Postoji sedam denziteta: Prvi 'nastanjuju' -
minerali; Drugi - biljke i životinje; Treći -
ljudska bića; ova prva 3 denziteta su fizički ili
materijalni, vrijeme kao što ga mi percipiramo je
karakteristika (iluzija) samo 3-ćeg denziteta.
Četvrti denzitet je "polufizički", entiteti koji ga
naseljavaju mogu da uzmu fizički ili eterični oblik,
vrijeme kao vrijeme - ne postoji u istoj „formi“ kao
kod nas; ono se može izabrati prilikom interakcije
sa nižim denzitetima (nešto kao kad izabereš jednu
ploču iz džuboksa da svira, i dok slušaš tu jednu -
i sve druge ti stoje na raspolaganju). Peti denzitet
je eteričke prirode, to je tzv. "zona
kontemplacije", "tajm aut" ili mjesto gdje idemo kad
napustimo fizičko tijelo.Tamo imamo priliku da malo
"odmorimo", sagledamo prijašnje živote i na osnovu
iskustava i stepena svjesnosti odlučimo gdje i u
koje "vrijeme" ćemo se opet inkarnirati. Šesti
denzitet je realitet koji naseljavaju bića u obliku
"misaonih formi" koja su izgubila potrebu za
fizičkom manifestacijom, a Sedmi je - Jedinstvo sa
Jednim. (Tamo ćemo se vratiti kad završimo "školu" a
onda vjerovatno opet: «big-bang» - i sve ispočetka,
u jednom neprekidnom istraživanju i doživljavanju
samog sebe, kroz samog sebe.)
S obzirom da “bog ima dva lica” u Svemu Što Jeste
postoje dva “polariteta” a to su OPS (orjentacija
ili opredjeljenje prema sebi) i OPD (orjentacija
prema drugima). Radi se o dva načina, odnosno,
oblasti postojanja koji su u vezi s tim da li se
neko usklađuje sa entropičnim (konstriktivnim) ili
sa kreativnim (stvaralačkim) silama Svega Što Jeste.
Prva tri denziteta su po svojoj prirodi OPS oblasti,
dok se OPD opcija pojavljuje tek u 4D. Mi kao 3D OPS
bića za vrijeme boravka na ovoj ravni postojanja
možemo eventualno postati samo “kandidati” za OPD
vrstu postojanja i nakon tranzicije u 4D ćemo imati
priliku da se i svjesno, uz pomoć svoje slobodne
volje, opredijelimo za to, ukoliko mi to, naravno,
želimo.
Drvo kabale nam može poslužiti da se ovo grafički
predstavi u malo “grubljem” smislu:
OPS entiteti kroz cijelu kreaciju (Sve Što Jeste)
hrane se energijom sa donjih spratova (a mogu i sa
svog). To bi značilo da se biljke hrane mineralima,
mi kao 3D OPS se hranimo biljkama, 4D OPS se hrane
nama…itd. Da bi nas što dulje održali u neznanju o
našoj ulozi u odnosu na 4D OPS entitete, oni nas
drže pod mentalnom kontrolom. Tako se mi rađamo i
umiremo u neznanju a dok živimo u ovom sistemu koji
nam je organizovan s njihove strane, mi imamo
tendenciju da posvećujemo pažnju mahom materijalnom
aspektu kreacije, dok nam znanja o njenoj drugoj
polovini nisu dostupna ili su uz pomoć religijskih i
drugih učenja izvitoperena.
Bez obzira, što se na prvi pogled čini da je sve
odvojeno, svaka jedinka svijesti, “božja iskra”
(monada) sadrži u sebi sve ostalo, kao jedan
hologram. U suštini, sve je međusobno povezano i dio
je Jednog.
DUHOVI-PRIVJESCI
Ukratko rečeno, čovjek je kao jedinka svijesti ili
duša – vječan a fizičko tijelo mu dođe samo kao
odijelo ili “vozilo” dok boravi u 3D. S obzirom da
“sve svoje nosimo sa sobom,” čovjek kad umre u
neznanju u kakvom jeste, često se zadrži na
zemaljskoj ravni, mahom usljed svog konfuznog stanja
svijesti (nosi svoje neznanje sa sobom).
Tako njegov duh ostaje i dalje “vezan za zemlju”,
umjesto da pređe kroz onaj svjetlosni tunel u 5D. U
toj zoni ljudski duh gubi i osjećaj za vrijeme. Samo
njegovo ponašanje je u skladu s njegovom bivšom
ličnošću. U mnogo slučajeva, ljudi ne žele sebi da
priznaju da su “umrli” jer su još uvijek svjesni
sebe i svoje okoline a svoje eterično tijelo
precipiraju kao fizičko. Tako, svjesno ili
podsvjesno negirajući činjenicu da su napustili
fizičku oblast postojanja oni pošto poto pokušavaju
da nastave život onako kako su prethodno navikli.
Ljudi koji imaju veoma jak ego, imaju i tendenciju
da komplikuju stvari, te tako često ostaju nakon
smrti da se i dalje vrzmaju na zemaljskoj ravni.
Isto tako jaka emocionalna osjećanja straha,
krivice, griže savjesti, pravdoljubivosti, tuge,
jaka emocionalna vezanost za odredene ljude ili
mjesta, želja za osvetom nakon nasilne smrti, pa čak
i obična radoznalost, utiću na to da čovjek ne ode
tamo gdje bi trebalo. Većina ljudi umire s nekim
predubjeđenjima koja nemaju nikakve veze s
objektivnom realnošću. Tako W. Baldwin opisuje
slučaj jednog katoličkog sveštenika koji se nakon
svoje smrti zakačio svom sinu, jer - “tamo nije bilo
onako kako je on očekivao i on neće nigdje da ide
sve dok ne bude onako kako on misli da treba da
bude”.
Isto tako, ljudi koji umru npr. usljed atomske
eksplozije ili u nekom požaru, imaju tendenciju da
izbjegavaju svjetlost. Ljubomorni i posesivni muževi
ili žene često imaju tendenciju da se nakon svoje
smrti zakače svom bračnom drugu. U nekim slučajevima
preminuli članovi porodice se kače živim zbog
emocionalne vezanosti ili iz razloga da im pruže
zaštitu ili ih navode “na pravi put”. Tako npr.
preminuli roditelji se često kače svojoj djeci. U
svakom od ovih slučajeva, s duhovnog aspekta
gledajući, radi se o kršenju slobodne volje žrtve
uticanjem na njene procese razmišljanja, pa tako i
na ponašanje. Metaforično rečeno, slijepac pokušava
da vodi i štiti drugog slijepca.
Tako se ovi entiteti nakon svoje smrti “prikače”
čovjeku i nastave da “žive” s njim. Oni se mogu
ugnjezditi u čovjekovu auru tj. energetsko polje
koje obavija fizičko tijelo, neku od čakri, kao i u
bilo koji drugi dio ili organ tijela (glava, vrat,
grudi, seksualni organi, ekstremiteti itd.). Ovdje
moramo napomenuti da primaoci transplantiranih
organa od drugih osoba, mogu zajedno s njima dobiti
i “dušu” preminule osobe koja je bila donor.
Mnogi entiteti ljudskog porijekla pokušavaju da u
tijelu žrtve dožive nešto što su propustili dok su
bili živi. U većini slučajeva, neposredno nakon
njihovog kačenja, žrtva primjećuje da “nešto nije u
redu”. Odjednom počinje da mijenja ukuse, da voli
stvari koje prije nije voljela, počinje drugačije da
razmišlja i drugačije da se ponaša. U nekim
slučajevima mogu se naglo pojaviti neki strahovi
koje žrtva nije prije imala. Tako npr. ukoliko je
čovjek poginuo usljed pada s neke visine, kao npr. u
avionskoj nesreći a onda se prikačio nekome, čovjek
kojem se prikačio može naglo početi da se boji
visine ili letenja avionom.
(Ovdje moramo napomenuti i to da kod nekih “psihički
nerazriješenih” slučajeva smrti iz nekog od prošlih
života, čovjek takođe može imati neku od fobija kao
što su strah od visine, vatre, vode itd. To se
ponekad događa kod gubitka života usljed pada s
visine, požara, davljenja u nekoj rijeci itd.,
međutim, u tim slučajevima takvi strahovi su
prisutni od mladosti, tj. ne pojavljuju se
iznenada.)
Npr. u knjizi CE-VI, W. Baldwin navodi slučaj
djevojke koja je naglo počela mnogo da jede i brzo
da se deblja neposredno nakon smrti svog oca. On je
imao rak crijeva i bio je nekoliko mjeseci prije
smrti samo na infuziji jer nije mogao da jede, tako
da je umro gladan. Nakon što je umro i prikačio se
svojoj kćerci, ona je naglo dobila neutoljiv apetit.
Bolnice su jedno od mijesta gdje se neposredno
preminuli duhovi često kače drugim pacijentima,
bolničkom osoblju ili posjetiocima. Svaki čovjek ima
određenu prirodnu zaštitu protiv prodora drugih
entiteta spolja, međutim, u nekim slučajevima ta
njegova zaštita može da oslabi. To se dešava recimo
kod slučajeva bolesti, neke traume, depresije, za
vrijeme anestezije itd. Što je čovjek psihički
slabiji, utoliko je on ranjiviji, odnosno, pogodnija
meta, pogotovo za vanzemaljske entitete i demone.
Isto tako, kad se nezrele i psihički slabe osobe
upuštaju u praktikovanje čanelinga (“seanse
prizivanje duhova”) one imaju velike šanse da im se
zakači neki od ovih entiteta jer se ovi tada
smatraju pozvanima.
Mnogi psihijatri, psiholozi i hipnoterapeti koji se
bave ovom problematikom tvrde da se između 70% i
100% ljudi nalazi u nekim periodima svog života pod
direktnim uticajem diskarniranih (bestjelesnih)
entiteta. Isto tako, na jednog čovjeka se može
zakačiti veći broj diskarniranih entiteta koji mogu
biti različite vrste i porijekla.
Moramo biti svjesni toga da se samo entiteti koji su
OPS tipa, kače drugima, crpe energiju iz njih i krše
njihovu slobodnu volju.
Entitetima OPD tipa tuđa energija za egzistenciju
nije potrebna, dok je jedno od njihovih osnovnih
pravila – poštovanje slobodne volje drugih. To bi
podrazumijevalo da bi svaka njihova intervencija u
našu korist istovremeno značila i kršenje naše
slobodne volje, jer u mentalnom stanju u kakvom se
trenutno nalazimo, mi nemamo ispravnu orjentaciju
šta je to za nas pozitivno a šta negativno, šta je
korisno a šta nije, gledajući sa nekog višeg ili
duhovnog aspekta svijesti. U stanju svijesti u
kakvom trenutno jesmo, mi ni ne primjećujemo da smo
robovi, mi ne primjećujemo da živimo u jednom
mentalnom zatvoru, te u skladu s tim mi ni ne
pokušavamo da se oslobodimo. Situaciju u kojoj se
nalazimo, mi smatramo manje-više normalnom. Naša
mjerila vrijednosti su takođe rezultat našeg
mentalnog kondicioniranja od strane ‘kontrolnog
sistema’ i ona nemaju ništa zajedničkog sa mjerilima
vrijednosti u duhovnom, odnosno, istinskom ili
objektivnom smislu. S druge strane, mi nismo
slučajno tamo gdje jesmo. Ova zona, odnosno, oblast
postojanja u kojoj se nalazimo (Zona Demijurga) je
po svojoj suštini OPS tipa, tako da ne bi trebalo
biti nikakvo čudo što ovdje preovladavaju entropične
sile. Dakle, mi živimo u zoni koja je pod kontrolom
od strane OPS entiteta iz 4D i njihovih “pomoćnika”
iz 3D. Ona je kao takva bazirana na lažima koje se
promovišu preobučene u “istinu”. U skladu s tim mi
smo neprestano izloženi cijeloj jednoj paleti
njihovih uticaja kojima je cilj da nas što duže
zadrže tamo gdje jesmo.
S tog aspekta trebamo gledati i na druge dvije grupe
entiteta s kojima imamo posla a koji nisu ljudskog
karaktera i koji djeluju na “frekvencijama”
entropičnih sila kreacije.
DEMONI-PRIVJESCI
Jedni od njih su tzv. demoni. Naziv demon smo im mi
dali, dok oni obično sami sebe smatraju i nazivaju
“entitetima sila mraka” – ESM. Ove sile kontrolišu
sve one koji su na “njihovim frekvencijama” tj. na
njihovom “dometu”, što znači ne samo nas, kao 3D OPS
ljudska bića, nego i vanzemaljce OPS tipa, sa drugih
planeta, i iz drugih dimenzija i denziteta.
Čini se da ovi entiteti sila mraka takođe žive u
jednom hijerarhijskom sistemu koji je
karakterističan za sve OPS-oblasti postojanja,
uključujući naravno i našu. Oni koji su na dnu
“piramide” mentalno su kondicionirani tako da
slušaju naređenja “odozgo”, dok im se istovremeno
uskraćuju sve informacije koje imaju veze sa
objektivnom realnošću. Tako se i za njih može reći
da žive u nekoj vrsti nametnute im iluzije, u kojoj
jedan stalni strah od kazne “odozgo” igra veoma
bitnu ulogu.
Uloga ovih entiteta se mahom svodi na mentalni
uticaj na žrtvu u smislu da se ova ponaša u skladu
sa “frekvencijama” tih ‘sila zla’, odnosno, kao
njihova alatka ili “produžena ruka”.
Mnogo ljudi je svojom voljom sklopilo „ugovor s
đavolom“ odnosno stupilo u neku vrstu saveza s
njima, u ovom ili nekom pređašnjem životu. Razlozi
za tako nešto su mnogobrojni ali se mahom svode na
ostvarenje neke lične koristi za sebe u trenutnom
životu. To je mahom rezultat onih klasičnih ljudskih
poriva kao što je pohlepa, povećanje lične moći i
želja za vlašću i kontrolom drugih ljudskih bića.
Ljudi koji su samoživi, samoljubivi, sebični i sa
jakim egom imaju tendenciju da učine šta god je
potrebno ne bi li ostvarili svoje porive, te tako i
„prodaju dušu“ đavolu kako bi ušićarili u životu u
kom trenutno žive. (Npr. osobe koje se bave crnom
magijom su takođe „klijenti“ ovih entiteta,
pripadnici kojekavih «tajnih društava», kultova
itd.; satanistički rituali tzv. Iluminata nisu
nimalo slučajni). Međutim, dok čovjek sklapa savez s
ovim entitetima imajući u vidu svu onu potencijalnu
korist u ovom životu, dotle „đavoli“ sklapaju ugovor
s čovjekom imajući u vidu vječnost. Tako onda ove
osobe i nakon svoje smrti ostaju robovi ovih
entiteta, te i kad se ponovo rode automatski ostaju
pod njihovom kontrolom. Naravno, u mnogo slučajeva
čovjek je takođe samo jedna naivna žrtva
manipulacije ovih sila i tako se pretvara u njihovu
alatku, nesvjestan da je pod njihovim uticajem i
kontrolom.
S kojim silama će se neko uskladiti u svom životu u
mnogome zavisi od njegove slobodne volje, a stepen i
način korištenja slobodne volje je srazmjeran
razvojnom stepenu svijesti određene individue.
VANZEMALJCI-PRIVJESCI
U našem slučaju, bitno je pomenuti greyse
(kibernetičke sonde humanoidnog izgleda) i reptoide
koji su jakog OPS polariteta i koji najviše
manipulišu ljudsku rasu i pod čijom kontrolom se mi,
kao ljudska rasa, nalazimo hiljadama godina, mada
postoje i drugi. Čini se da se interakcija između
ovih entiteta i nas odvija na nekoliko nivoa i da je
ona multidimenzionalne prirode. Tu se moraju uzeti u
obzir i hibridi između ljudi i vanzemaljaca, koji su
nastali tokom njihovog vijekovnog eksperimentisanja
s našim genetskim materijalom.
Zajedno s detekcijom prisustva ovih entiteta u
čovjeku, ide i otkrivanje određenih ‘uređaja’ u
smislu sondi ili nekih drugih implanata uz pomoć
kojih se pospješuje nadzor određene osobe, uticanje
na njene misli a takođe i amplifikacija nekih
emotivnih stanja. (Ovdje se moramo podsjetiti na to
da naše emocije služe nekima kao ‘hrana’). Ovi
uređaji mogu biti fizičke prirode ali čini se da su
mnogo više zastupljeni tzv. eterični implanti.
Međutim, u promjenjenom stanju svijesti tj. pod
hipnozom, pacijenti percipiraju i eterične implante
kao da su oni fizičke prirode.
[Napomena: moramo biti oprezni s pojmom
“vanzemaljac”. Prema rezultatima regresivnih
hipnotičkih seansi, prilično veliki procenat
ljudskih bića koja trenutno žive na ovoj planeti su
u nekom od pređašnjih života živjeli na nekoj drugoj
planeti u humanoidnom ili ‘vanzemaljskom’ tjelesnom
obliku.]
TERAPIJA OSLOBAĐANJA OD DUHOVA (eng. SPIRIT
RELEASEMENT THERAPY)
Terapija oslobađanja od duhova-privjesaka je
prilično efikasna jer je bazirana je na spiritualnoj
realnosti, koja je istovremeno nepoznata
sljedbenicima religija kao i onima koji imaju
tendenciju da bespogovorno prihvataju naučna
objašnjenja za realnost u kojoj živimo. Moglo bi se
reći da se tu, u nekom smislu, radi i o duhovnom
savjetovanju prikačenih entiteta.
Paradigma kliničkog okvira regresivne hipnoterapije
bazirana je na totalnom postojanju svijesti koja je
zastupljena na svim nivoima Svega Što Jeste i koja
se manifestuje na svakom vibracionom nivou,
uključujući i fizički, mentalni i emocionalni. Sve
je jedna cijelina a mi, kao ljudska bića, u smislu
“božje manifestacije” predstavljamo samo jedan njen
dio. Svaki njen “dio” se tako može i doseći uz pomoć
određenih metoda. Nakon separacije od Izvora mi
prolazimo kroz ciklus inkarnacija na ovoj ili nekoj
drugoj planeti zavisno od toga koje lekcije trebamo
ili želimo da naučimo i u kojim uslovima. Između
inkarnacija boravimo u tzv. “zoni kontemplacije” ili
5D. Razvojem svijesti penjemo se na više nivoe sve
dok se ponovo ne sjedinimo sa Izvorom (7D).
Sadašnjost je sve što postoji i sve se odigrava
simultano a vrijeme je samo jedna od iluzija koje
vladaju u 3D. S tim u vezi, uz pomoć regresivne
hipnoze moguće je “vratiti se” i sagledati detalje
ne samo iz nekog od prošlih života nego i iz
budućih.
Danas se u savremenoj psihijatriji i psihologiji
koja se bavi problematikom oslobađanja čovjeka od
drugih entiteta ne pominje niti praktikuje nikakav
“egzorcizam” u smislu nekog ritualnog istjerivanja
demona ili duhova, nego se tu koristi pojam –
“oslobađanje”. U suštini, tu se radi o jednoj
kliničkoj proceduri istovremenog oslobađanja čovjeka
od duha ili demona - i oslobađanja duha-privjeska
ili demona-privjeska od čovjeka. Dakle, tu se ne
koriste nikakvi rituali, nego se sve radi uz pomoć
regresivne hipnoterapije, što podrazumijeva
otkrivanje, identifikaciju i oslobađanje
“prikačenih” entiteta. To se odvija kroz 6 faza:
Prva faza – otkrivanje zakačenih entiteta (većinom
se radi o više njih)
Druga faza - identifikacija. Postoji mnogo vrsta
diskarniranih, bestjelesnih i nefizičkih energija
koje se mogu prikačiti i od kojih smo glavne već
pomenuli.
Treća faza - dijalog sa pronađenim entitetom (uz
pomoć organa za govor klijenta/pacijenta)
Četvrta faza - oslobađanje prikačenog entiteta
(različiti entiteti se oslobađaju na različite
načine)
Peta faza - navođena imaginacija svjetlosti –
(metaforično zatvaranje ‘praznog prostora’ uz pomoć
svjetlosti, nakon što je entitet napustio tijelo
pacijenta).
Šesta faza – popratna terapija pacijenta; to može da
podrazumijeva terapiju prošlih života, odnosno
rješavanje nekih trauma koje su nastale u njima,
vraćanje natrag “izgubljenih“ fragmenata duše, što
doprinosi jačanju “duhovnog imunog sistema”, itd.
Prije nego što malo detaljnije opišemo ove faze,
moramo naglasiti da se ovdje ne radi ni o kakvim
‘fiktivnim entitetima’ ili figmentima ljudske
imaginacije, kako je to promovisano kroz neka
‘metafizička’ učenja (teozofi, rozenkrojceri,
nju-ejdžeri itd.) ili od strane nekih poznatijih
psihoanalitičara kao što je to bio Carl Jung. Mi
moramo imati stalno na umu da ovdje imamo posla s
jednim veoma inteligentnim ‘kontrolnim sistemom’
koji nas bombarduje dezinformacijama (često veoma
fino isprepletenim sa istinitim deataljima) iz
nekoliko različitih izvora koje mi smatramo
kredibilnim (crkva tj. sve religije uključujući i
raznorazne ‘kultove’, kojekava ‘metafizička
društva’, ‘tajna društva’ itd.)
U vezi s tim, Dr W. Baldwin jasno i nedvosmisleno
kaže: “Postoje teorije da su demoni projekcije
ljudske sijenke ili eksternalizacija tamne strane
naše ličnosti, kako je to opisivao Carl Jung. Tokom
17 godina svog kliničkog iskustva na tom polju,
nisam naišao ni na kakve dokaze koji bi potvrdili
tako nešto. Demoni nisu nikakve sijenke. Kad
klijent/pacijent otkrije ove entitete u sebi,
njegova uobičajena reakcija je strah i gađenje. Ti
entiteti ne nazivaju sebe “demonima”. To ime smo im
mi dali. Pojam ‘entitet sila mraka – ESM, mnogo
pravilnije opisuje ova bića. Tim ESM-ima se takođe
može pomoći u njihovoj vlastitoj transformaciji i
oslobađanju, kao i nalaženju njihovog mjesta u
Svjetlosti.” (CE-VI, str. 48)
Identifikacija Entiteta
Postoji nekoliko načina otkrivanja zakačenih
entiteta kao i njihove diferencijacije. Obično se
počinje s pitanjem:
Dr: “Da li si ti dio __________ (ime pacijenta) ili
si neko drugi?
Ukoliko pacijent pati od disasocijacije ličnosti
(ličnost podijeljena na više ‘podličnosti’) onda će
ta ličnost tvrditi da je dio te osobe. Ukoliko se
radi o zakačenom ljudskom duhu, on će obično reći
onako kako jeste. Zatim slijedi pitanje:
Dr: “Da li si ikada živjeo u svom vlastitom ljudskom
tijelu? Da li si ikada bio ljudsko biće u svom
vlastitom fizičkom tijelu, na ovoj planeti?”
Ukoliko se radi o ljudskom duhu koji je ostao vezan
za zemaljsku ravan, odgovor će biti potvrdan.
[Ovdje moramo napomenuti da se i duša pobačenog
fetusa takođe može da veže za (‘nesuđenu’) majku ili
nekoga drugog.]
Duša abortiranog fetusa je obično svjesna da je
ljudsko biće ali se ne sjeća da je bila rođena.
Ukoliko se radi o fragmentu svijesti neke osobe koja
je živa, onda je on svjestan gdje se njegovo matično
tijelo nalazi u tom momentu. (Već smo pomenuli da se
fragment svijesti žive osobe može zakačiti nekoj
drugoj osobi. Često kod pretjerano posesivnih majki
dolazi do otcjepljenja fragmenta svijesti i njegovog
vezivanja za dijete.)
ESM i vanzemaljci će na ovo pitanje obično
odgovoriti s jednim odlučnim: “Ne!”
Da bi se otkrilo prisustvo zakačenih entiteta,
doktor ili hipnoterapeut navodi klijenta da ovaj sam
“skenira” svoje vlastito tijelo i da opiše ono što
vidi:
Dr: “Obrati pažnju na svoju unutrašnjost. Da li
primjećuješ neke oblike ili sijenke, neka lica ili
obličja, tenziju ili ukočenost, bol ili neki drugi
osjećaj, nešto što te emocionalno veže ili sputava,
neki poremećaj u tokovima energije, neke rupe ili
prazna mjesta, bilo šta što nije u redu u tvom
tijelu. Moraš imati povjerenje u samog sebe.
Slobodno opiši jasno i glasno ono što vidiš.”
Kako pacijent sve više posvećuje svoju pažnju na
svoju unutrašnjost, tako se i njegovo promijenjeno
stanje svijesti (hipnotički trans) produbljuje. Tako
se pojavljuju i određeni osjećaji ili slike koje on
sasvim jasno opisuje. On će onda obično reći:
“osjećam bol u donjem dijelu leđa”, “osjećam da me
nešto steže oko vrata”, “vidim neku crnu grudvu u
mom stomaku” ili “vidim jednu metalnu traku koja me
steže oko glave odmah iznad očiju”…
Terapeut se onda služi istim riječima koje je
pacijent upotrijebio:
Dr: “Ako bi taj bol iz donjeg dijela tvojih leđa
želio da nešto kaže, šta bi on sada rekao?” ili “Ako
bi to što te steže u vratu moglo da priča, šta bi
ono moglo da nam kaže, jasno i glasno?” ili “Dok se
koncentrišeš na taj osjećaj, kakva ti se slika u
ovom momentu pojavljuje, šta osjećaš?”
“Bol u donjem dijelu leđa” ili “osjećaj gušenja”
može da potiće kao rezultat neke traume iz ovog ili
nekog od prethodnih života. On ne mora da bude u
vezi sa nekim zakačenim entitetom ali i može da
bude. U nekim slučajevima on može da bude rezultat
traume ili posljedica npr. smrti usljed gušenja koju
je u svom poslednjem zivotu dozivjeo zakačeni
entitet. Sve te mogućnosti moraju se imati na umu,
te se tako moraju formirati i pitanja, kako bi se
došlo do istine. Istovremeno, osobe pod hipnozom su
veoma sugestibilne, tako da se ne smiju postavljati
tzv. “navodeća” pitanja koja u sebi mogu sadržati
elemente potencijalnog odgovora. (Npr. Šta vidiš? a
ne: “Da li vidiš jednu crnu grudvu u svom stomaku?”)
Ukoliko se radi o nekoj nerazjašnjenoj, odnosno,
psihički neriješenoj traumi iz ovog ili prošlog
života, onda se pacijent mora svjesno suočiti s
njom. Sve što se čovjeku desi u fizičkom tijelu,
mora se i razriješiti u fizičkom tijelu. Svaka
zaostala emocija kao npr. osjećaj krivice, griža
savjesti itd. u vezi s nekim događajem iz prošlosti
(iz ovog ili nekog pređašnjeg života) takođe se mora
razriješiti uz pomoć jednog svjesnog suočavanja s
tim.
Dakle, postoji i mogućnost da entitet koji se
zakači, obično ljudski duh, sa sobom donese i neke
svoje traume i nerazlučene konflikte koji onda
predstavljaju dodatni teret osobi kojoj su se
zakačili, jer se sada oni manifestuju kako na njenoj
psihi, tako i na fizičkom tijelu.
Stoga, regresivna terapija (prošlih života) i
oslobađanje od duhova-privjesaka mora se istovremeno
obavljati i to dvoje se ne bi trebalo razdvajati.
Interesenatno je i to što se čoveku jedan određeni
entitet može kačit |
