|
Livnjaci o Livnjacima

Moje
Livno je jedan stari uspavani gradic davno
utonuo u samoljublje i pomalo inertnost granicenu sa prepotentnoscu prema
spoljnjem svijetu.Prava fina carsija sa duhom i dusom.Kad kazem sa dusom
mislim prije svega na one male sitnice-kockice u iskonskom mozaiku sto je
cine velikom,a kad kazem carsija,definisem to toplim.prijatnim i ugodnim
mjestom,gdje svako svakoga zna,gdje nikad nisi sam ni ostavljen i
zaboravljen,ni u radosti ni u zalosti.I danas nosim u sjecanju,a nosicu
vjerovatno di kraja zivota,onaj prizor kad na poratku iz Sarajeva sa jednog
planinskog prevoja ugledam svoje Livno.Kasno popodne ili rano
predvecerje,Livno se kao umorni tezak,polako spavati sprema.Prva svjetla kao
svici cine radost pogledu otimajuci mraku ljepotu.Nigdje nisam vidio takav
zalazak sunca.Kao da i nebo hoce da pozeli laku noc necim lijepim i
smirijucim.Kao da se sav zal za proteklim danom sazeo u plameno crvene
figure na nebu.Sva blaga ovog svijeta,sve bih dao da jos jednom budem dio
tog prizora...Uh,odoh ja u drugom smjeru.Zalutah.Ponese me...
Nosen nostalgijom poceo sam pisati svojim novim prijateljima o
mojim starim prijateljima i poznanicima.Shvatio sam(jer su se svakom svidjel)
da takove duhovnosti i carsije ,kao sto je Livno,ne srece se svaki dan...
Bilo bi mi drago da jos netko istrese svoje uspomene,a toga ima
sigurno jako mnogo,a
i vidio sam da se mnogi veoma lijepo i tecno izrazavaju,te ih ovom prilikom
pozivam da se pridruze...
vas Livnjak..Dragan

Dok
citam Livnjaci o Livnjacima u dijelu Moje Livno je...gdje kazes...
nigdje nisam vidio takav zalazak sunca...
sjetila sam se upravo takvog neba... imala sam 4, 5 ili 6 godina
i
zacudjeno sam promatrala plameno nebo i zalazak sunca...pitala
sam fra
Andjela Kaica zasto je nebo tako crveno (tada sam stanovala kod
crkve preko
puta sadasnje trznice). Odgovorio mi:
" To andjeli peku kolace!"
Hvala Silvija....

Daidza
Maj/06/2003
in memoriam~
Jedan od najomiljenijih glazbara bio je Daidza(ujaktur).Omalen,pokrivih
nogu,ovalnog izduzenog lica, svjetlo smede kose i pomalo tugaljivog izgleda
nije bas odavao utisak veseljaka i interesantne osobe.Ali kako su nas i
ucili izgled ponekad vara i u ovom slucaju je varao..Daidza je bio i ostao
legenda ne samo u glazbi vec i u samoj carsiji.Radio je u lokalnom
autotransportnom preduzecu kao mehanicar.Onako nizak u sirokom,ogromnom
radnom odjelu,sto bi ga jednostavno progutalo,djelovao je kao djecarac medju
sofercinama.Ali ako je negdje smijeh i bijes,sala i podvala tu je sigurno
daidza.Uvijek je bio pracen coporom sofercina i radnih kolega,oko njega se
uvijek nesto desavalo.Da i poslije njega gene-racije sa uzdahom pocinju
pricu:A znas ti kad je Daidza...
Bio je i ostao legendom.Onom Bogom danom i zivotom odnjegovanom.Medjutim,u
zivotu ima uvjek nesto sto ne prilici:Daidza je volio popiti.Nije bio
alkoholicar,nije mu to dopustao ni dzep,ali da se ponekad i malo zesce
otisne nije mu bilo mrsko.Uvijek je bio neko spreman za uzitak Daidzinog
zezanja i mnogo vise platiti od par tura pica.
Ne znam sigurno sta je svirao u glazbi.Nije ni vazno,ionako bi ga tamo
drzali i da nikad u zivotu nije vidio muzicki instrument.Glazba bez Daidze
nije bila glazba.U stvari ni Livno bez Daidze je nesto sasma drugo.
Druga legenda u glazbi i Livnu bio je dugogodisnji dirigent zbora i
glazbe Ivo Djaja.Jednom rijecju go- spodin.Onaj starinskog kova.Uvijek
besprijekorno uredan,ispeglan,odmjerenog pokreta i rijeci,velikog muzickog
znanja i jos veceg ugleda i respekta u carsiji.Njegovo ime je bilo pojam za
nasu carsiju,ponos i uzor,nasa dika.
E, sudbina ili kako se to vec zove dovede i spoji ove suprotnosti na
obojici omiljenom mjestu.U glazbi.
Ivu,primjera ugladjenog gospodina i Daidzu malog velikog jednostavnog
carsijskog veseljaka...
Tmuran kisni dan,sprovod.Livanjska groblja su na nekim
padinama,brezuljcima,vise u stijeni nego na zemlji,sva nekako tijesna,jos
turobnija.Ako je iole veci sprovod,prava je muka da svi udju na gro - blje a
kamoli da pridju grobu na posljednji oprostaj.Glazbari u poretku idu ispred
posmrtne povorke.Ponesreci Daidza je malo popio,ne mnogo ali ipak
osjetno.Srecom u zadnjem je redu,pa mu to sto ga Ivo siba pogledom puno i ne
smeta.Sa glavne ulice treba skrenuti prema groblju.Glazbari su to vec
bezbroj puta uradili i stekli rutinu zaokretanja u stroju,sto nije ni malo
lako.Njima noge same idu.Ali ne lezi vraze.Daidza se zanio,alkohol ga malo
otupio i na skretanju nije krenuo kud i ostali vec nastavio pravo Glavnom
cestom.Sam..Haos..Ivo problijedio.Bruka i sramota.Glazbari pokusavali da ga
diskretno dozovu ali kad je bruka izbila na vidjelo,otrcali su po njega i
doveli ga natrag..A Daidza,blazeni andjeo, samo se smjeska i kao malo dijete
upitnim,malo nesigurnim,nevinim pogledom sara od jednog do drugog.Na sta se
sprovod pretvorio moze se bez mnogo napora zakljuciti...
Drugi sprovod,isto groblje,jesen,ovaj put Daidza solidan,trijezan i
uzoran.Sve je u redu i po obicaju
proteklo,glazbari su usli na groblje rasporedili se oko otvorenog
groba,spremni da kad svecenik zavrsi svoj dio posla,nastave sa sviranjem
posmrtnog marsa.I dok je fratar drzao propovjed,Daidza se u dosadi
premjestao s noge na nogu,a kako je tlo inace vlazno i klizavo i baksuz
kakav vec moze biti,malo se zanio ,okliznuo i pao u raku.Ivu samo sto
infarkt nije strefio.Uspio je tek,sad vec blijed kao i pokojnik,procijediti
kroz zube:*Vadite ga odatle*.Strkase se radnici na groblju i glazbari te
nekako izvukose izgrebanog i preplasenog Daidzu iz groba.Jadnik je danima
poslije toga nosio flaster na glavi,a carsiji bio predmetom zezanja.Ovaj
put,zdrav prav.
Sta je danas sa Daidzom ne znam,jeli zin ili nije.Ivo poginu par godina
prije rata.Na jednoj sjednici kulturno umjetnickog drustva uleti neki ludak
sa pistoljem u namjeri da ubije jednog s kojim se *zamjerio* i ubi drugu
dvojicu(Ivu i jednog pravnika),a nekoliko ih rani......

Caca
Juli/07/2003
Jedna od sitnica koje cine dusu grada bila je i nase livanjsko
kulturno-umjetnicko drustvo.Mjesto
okupljanja,druzenja,zajednistva,ljubavi,zaborava muka i
problema,utjehe,razonode. Mnoge zgode i
nezgode,anegdote,podvale,sale ali i ozbiljnije stvari kao
ljubavi ili ponekad,istina veoma rijetko isvade,davale su
nezaborav i neponovljivost,uzdah kad se sjeca za sva
vremena.Cijele familije su bile ukljucene u rad drustva.To je
bio onaj fini sadrzaj zivotuneophodan da prebrodi i olaksaju
svakodnevne brige i probleme.
Sjecam se,cesto poslije proba sastajali bi se zborasi,najcesce
muskarci,u jednoj kafani,u basti i za svoju du-su a uzivanje
drugih-zapjevali.Tiho lagano,iz srca za dusu ,za onu bosansku
bogumilsku melanhoniju,a potom sve jace
prodormije,prkosnije,ocajnije.Bili su to mali veliki obicni
ljudi:trgovci,radnici u fabrici, sluzbenici,jednom rijecju
raja,Livnjaci,MI.Neki od njih su svirali i u
pleh-glazbi.Najcesce po sprovodima, rijede po svecanostima-vise
se umiralo nego li slavilo.Ponekad su isli po takmicenjima.Ma
nije to bilo radi pehara i pokala ili nekakve slave.Islo se
prozivjeti zajednistvo i prijateljstvo...
Sve ovo je uvod(reci ces:oh,nee)da ti ispricam nastanak jednog
nadimka.Meme je uvijek strasno inte- resovala i odusevljavala ta
vispernost,duhovitost obicnih malih -velikih ljudi u reagovanju
u momentu i sazimanju dogadjaja u jednu rijec.Elem,krenu
glazbari na jedno republicko takmicenje u Zenicu. Nove uniforme
a u uniformama ostala stara navika zezanja i podvaljivanja.Jedan
od najvecih neprijatelja glabara bila je kisa.Ti su ljudi imali
strah od kise,jednostavno je mrzili,jer tada im propada sav
uzitak glazbarskog druzenja,moraju kabanice navuci,a smetaju
im,moraju instrumente prekrivati,a kasnije ih cistiti i
polirati.Jednom rijecju belaj.I tako u Zenici u vedro
predvecerje na velikom fudbalskom stadionu, Bilino polje se
zove,stoje nasi glazbari u stroju.Veseli,bezbrizni,neobuzdani
ili sto bi se kod nas jos reklo: bijesni.Zeljni
sale,smijanja,zeljni zivota.Dirigent,stariji mrsuljavicovjek,u
glazbi od kad zna za sebe,po- kusava disciplinu bar malo u
normalno uokvirit,a u stvari rado bi se mijenjao sa njima,da i
on malo probjesni sa rajom..Sreca pa je vedro,nema opasnosti od
kise.Kad odjednom osjeti par sitnih kapi.Sok. Kisa.Pogleada u
nebo.Vedro.Lijepo ljetnje predveceje.Onako za sebe pomisli mozda
je ptica.Ne prodje
dugo ,jos pod utiskom prvih kapi,opet osjeti par kapi.To je vec
bilo za brigu.Mozda vjetar nanosi sto bi reli iz vedra neba..Kad
je i treci put osjetio kapljice ucini mu se nesto
sumnjivo..Kikot. Cuo je najprije priguseni,teskom mukomguseni
kikot a onda i nesusdrzani i razuzdani smijeh iza sebe.Skuzio je
sta je bilo.Netko je ponio vodeni pistolj i sprica ga
njime..Onako sad vec sa olaksanjem,jer ipak nije bila kisa
podviknu ovima iza sebe:Ko to tamo jebe cacu svoga?Smijeh ne
samo da nije prestao vec je naprosto eksplodirao. JA,CACA,javi
se njegov sin iz stroja.Kaos,valjanje od smijeha,na ocigled
ostalih glazbara-takmicara i ne male publike.Od tada dirigent je
postao i ostao CACA.Ja mu neznam pravo ime i vecina ga nezna,ali
Cacu zna svatko

Cvijan
Juli/07/2003
Ovaj put sam skoknuo malo preko brda,do
Glamoca,te su stoga u pismu neka objasnjenja koja nama
Livnjanima izgledaju suvisna.Ja bih tako i ostavio jer u
suprotnom pismo gubi kontekst.
Naletjeh na jednog starinu.Cviju od miloste
zvanog Cvijan.Sjetih ga se jutros,dode mi u misli,u
posjetu,nepozvan i neizazvan,a opet dobrodosao.Cvijan ne znam da
li je jos ziv,imase kucu u jednom malom planinskom
mjestu,otprilike 40-tak km od mog Livna,Glamoc se zove.Sad reci
na periferiji Glamoca bilo bi pomalo pretenciozno jer cijeli
Glamoc je na periferiji zivota,a i s druge strane u tako malom
mjest ne zna se ni gdje je centar ni gdje je periferija.I centar
je na periferiji i periferija je u centru.Mjesto svo nekako
zguzvano kao da je Bog zguzvao komad papira i bacio ga na zemlju
da od njega nastane takvo sto,unjedreno pod planinom i kaznjeno
ljudskom zaobilazbom,nekako sneruke.Ljudi gorstaci.Dobri na sebi
svojstven nacin.Pomalo grub,sto bi rekli neotesan.Sirokogrudi
kad sami daju,skuceni kad im nesto trazis,brutalni kad se
zainate.Uglavnom,na rubu naselja,uz cestu koja dolazi od Livna
bila je i Cvijanova kuca.U jednom malom vocnjaku,sa nesto
okucnice,malom stalom za svinje i ponekad jednom kravicu.Ono po
cemu ce se Cvijan pamtiti bila je njegova dobrota.Granicila se
sa razumnim.Jednostavan,srdacan,velikog srca, za troje,niti je
znao niti je mogao niti je ikad u zivotu zla nekome i pomislio,
a kamoli ucinio,A dobra mu nije nikad dosta
bilo ciniti.Bio je ponekad radi toga i predmetom ne bas ukusnih
sala,ali njegova dobrota do naivnosti je upravo i bila najbolji
odgovor i stit od (malo)gradjanskih spletkarosa i umisljenih
mangupa.Cesto,veoma cesto,ti su mangupi ispadali glupi do
besvjesti. A da je Cvijan znao da podvrne i podvali-e znao je.Ne
podmuklo ili sa zlom namjerom vec prostodusno,ali bogami
junacki.Ostavsi bez zene-jadnica umrla kad su bas sve
poravnili,sinove na put izveli,kucicu popravili,Cvijan je cesto
odlazio do omiljenog sastajalista.Jedne kafanice na drugom kraju
mjesta.Tu je u blizini(u stvari u Glamocu je sve bilo u
blizini,samo je on bio na kraju svijeta) bila i jedna
prodavaonica tako da je cesto spajao ugodno sa potrebnim.
Posebno je ljeti bilo lijepo.Glamoc
je,naime,bio poznat po,kako bi mi rekli friskoj ariji(ili u
nasem zargonu-fris hava) ugodnom i uvijek,pa i ljeti,svje - zem
planinskom vazduhu.Pred kafanicom je bila mala basta sa klimavim
stolovima i stolicama,a ponekad i klimavim gostima,gdje su se
najcesce igrale domine.Ne znam jeste li ikad gleadli kako
starije,iskusne domindjije sa strascu igraju domine lupajuci pri
tom po stolu kao da ce time uplasiti protivnika, a svojoj domini
dati dodatnu snagu...
I tako ,jednog se poslije popodneva Cvijo malo
duze zadrza pred tom ka- fanom.Vise se zagledao u igru nego sto
je igrao,bilo mu ugodno,malo popio,zasao u ljudikanje i uhvati
ga noc,mrak.U neko doba krene kuci.Umoran malo
ocejfio,veselicast,zadovoljan.Same ga noge vodile jedno
vrijeme.Dosavsi do stuba ulicne rasvjete gdje se igrala oveca
grupa djece galameci i vristeci kako samo oni znaju,mogu i
moraju,Cvijan zastade.Razgleda oko sebe.Pridje djeci i onako
odglumnjeno, lezerno i diskretno da prkrije"kletu sljivu" u krvi
ali i da okolina ne cuje i tako dobije novi materijal za sale i
podvale,upita ih potiho znaju li gdje je kuca Cvijana
Subasica..Djeca prasnuse u smijeh i graju:"Hej,jesi li
normalan,pa ti si Cvijan",na sto ce ovaj sad vec malo glasnije,
neopreznije:"Djeco,majku li vam vasu,znam ja
da sam Cvijan,ali neznam djemi je kuca".Sta je dalje bilo mozete
zakljuciti i po cinjenici da vam ja ovo pisem.PROCULO SE...
Zadnji put kad sam bio u Livnu na povratku sam
namjerno naisao na Glamoc.Na Cvijanovu kucu sada podsjecaju samo
skeleti zidova.Plamen jeprogutao sve ostalo a ne mogavsi zidove
ostavio tragove po njima,da se zna gdje je zlo kolo igralo.Sta
je sa Cvijanom-ne znam.Bas cu se malo raspitati.

Nazovimo to Uspomene
Juli/10/2003
Ovo mi pricao Kruno.Znas,svi mi ponekad
trebamo svog Ceperka.....
-Hej,znas koga sam sinoc vidio u tramvaju?
-Ja pitanja ti.Kako mogu znati,ajd' mi objasni
molim te.
-Janju.
-Zezas .I sta kaze?
-Ma nisam se javio.Nisam bio siguran da je
ona,ali gledala me dugo i direktno u okoce,a i ja nju.Ma
sigurno je ona.Bas me upadljivo gledala.
-Tak'u ljepotu.Pa sto se nisi javio?
-Nije bila sama,a i malo dijete je drzala u
krilu.
-Otkud ona ovdje, pobogu?
-Na sjecas se da je pricala da ima nekog tipa
ovdje.Vjerovatno se i udala za njega..Brat joj znam,nije on.E
bas mi drago da sam je vidio,a jos draze bi mi bilo da sam je
sreo samu.Da popricamo,popijemo kaficu.Da joj kazem:Gdje si
Janjo,kuco stara,da je pitam za Mariju.Sjecas se one njene
skrinje?
-Jebo te skrinja i danas me leda bole.I kako
je uvijek mene zapadalo ad idem u skrinju.Sreca da je
sobica bila mala pa se malo od nas i
zagrij.Imace bi me iznijeli zaledenog odatle.Cekaj,ko je ono
prvi
prozva Skrinja?
-Marija,cini mi se.
-Marija,onako jedra,nije joj nista smetalo,a
ja jado do doktora dosao.Ali opet nije bilo lose.
-Ma kakvi.Bilo je pravo.Ovo danas je sranje
kako je onda bilo.Joj,sjecam se kad sam prvi put isao na
sijelo.Nisam ni znao kako to ide.Bili Braco i
ja.Dogovorimo se sa Janjom i njenom rodicom"KOD BUCE"da ce mo
navecer doci na sijelo.oko 10.Braco budaletina,njemu sve ravno
do mora,boli ga gu-zica za sve.Dosli mi u 10,pokucamo,Janja
otvori ,mi udjemo-kad njena mater tamo.Meni neprijatno u
crnu zemlju hocu da propadnem.Najradije bi se
vratio natrag.Braco me vuce za rukav i kaze ad ne serem,sad ce
on to srediti.Udjemo,pitamo se sa zenom,Janja nije imala
oca,zasjednemo.Braco odmah
digne frku sto nema nista za popiti,,a ni meza
nas ne bi ubila.Ja vise pricam sa zenom nego sa Janjom.O vremenu
o skupoci,o ne znam vise o cemu jos.Ne prode ni petnaest minuta
Braco se dize
hoce da ide.Sta budali bi-pa tek smo
dosli.Janjina mati shvati sta je,rece:Djeco odoh ja
spavati,sutra
mi je rano na noge.Zemljo otvori se,toliko mi
neugodno.Kasnije sam vidio da je to sasvim normalno, cim dodju
momci u kucu,roditelji se kupe na spavanje.Braco iskusna lopina
se raskomotio-ko u svojoj kuci.Natjera Janju da nam i prsuta
nareze.....Ej,da vidis ovo.Jednom dodjem ja kod Janje -kad Josip
tamo.
-Koji Josip?
-Moj brat.
-To vi onako porodicno navracali.Da ti nije i
stari kod Janjine matere ?
-e sei.Dojem ja sam.Znas bilo je zajebano sam
i dolaziti.Nikad ne znas na kog tamo mozes naletjeti.Je-
dnom da ne bi Brace dobi ja batine.Zateknemo
mi neke majmune kod Janje,uvaljuju se ko zadnji pa-
pci,Janja im fino kaze da je vrijeme da idu.Ma
kakvi oni pojma nemaju..Rijec po rijec-i zaguzva se.Po-
celi ovi provocirati,bezobrazni
biti,psovati,ja skocih,srecom umjesa se Braco,njega znaju i
polako smi-
ri situaciju,te ovi odose.A do tuce doslo.Ne
znam kako mogu biti takvi,kad ih cra nece sto se ne po -
kupe i gotovo.Ma pederi.Dodju
nenajavljeni,nalocu glavu rakijetine i onda podu belaja traziti.
-Sta bi sa Josipom.Da se nisi i sa njim
potukao?
-Ma jok.Zima,vani hladno ,kamen puca od
studeni.Taman oko Bozica.Izvedrilo,a steglo.Sto kazu: Trzice zec
matere veceras.Ostavim Reno na nizbrdici,kad krenem,ako ne
htjedne upaliti da ga mogu zalaufati.Ja u kucu kad Josip i neki
njegov jaransjede.."sta ce te vi ovdje"?Josip ce meni:"A sta ces
ti ovdje".Meni puklo film."Ajmo popijte to sto imate i pokret ka
starni svijeta gdje se nalaze vrata".
Vide da sam jaci i ludji od njih,popise sto su
imali i odose.Kad oko 3 ujutro idem prema autu,a sve i-
mam neki ruzan predosjecaj,cini mi se nesto
nije u redu..Ja tamo ,a sve 4 gume izduvane..Josip i
onaj.Pederi.Napolju hladno za umrat(sutradan cujem bilo -22_psi
laju,gledam kad ce se neki zaletiti na mene,a nemam ni pumpe..Da
mi ih se bilo docepati-ubio bih ih.Sta cu sad?Vratim se
nazad,probudim Janju,briga nje ona vec zaspala.Kazem joj da
probudi brata ad mi da pumpu.Mozes mislit 4 ujutro
a ja ko zadnji sivonja pumpamgume na renou.Dav
sata sam ja pumpao,pumpa od fice,em stara,em ne pase.Umro.Kad
sam zavrsio,ljudi se vec poceli ustajati i na posao kretati.Sta
cu i ja odatle na posao.Josip dva adna nije dolazio kuci.Nije
smio.
-Dobro si prosao,mogli su ti izbusiti gume...
-Ali da znas sta se Vucmu desilo.Znas li Vucka?
-Nesto mi poznato,ali se nemogu sjetiti.Zanm
ga sigurno iz vidjenja.
-Znas sigurno.

juli/10/2003
Onako malo nizi od tebe,plav ima brkove,tip
stvarno je faca,zenske se lijepile za njega.Podju jednom
Drasko i on u Drzanlije kod one Andje. Znas
sigurno i nju iz vidjenja,visoka,zkodna-ko metak.Drasko ce ga
odbacitii sacekati,ako ga zenska pusti u kucu on ce se vratiti,a
ako ne,onda obojica natrag. Dosao Vucko,obilazi oko kuce,nikako
ad dozove Andju,kasno,polijegali svi.Nadje neke klimave
lje-stve,prisloni ih uza zid gdje je bio prozor curine
sobe.Okolo smrdi djubriste,ljeto,psi laju,a Vucko se u neka doba
ko avetinja penje ljestvama do Andjinog prozora.Nekako se popeo
do prozora,lupa po
zatvorenim skuama(zaluzinama)ko lud.Dole u
autu Drasko pada od smijeha.Napokon upali se svijetlo u curinoj
sobi,tanke zrake svijetlosti probise se kroz napukline na
skurama.Andja pokusa otvoriti prozor,ali nesto tesko ide.Upra
malo jace i ....Vucko naslonio ljestve na skure i kad ih je
Andja otvorila,jednostavno je odgurnula ljestve.Vucic kriknu k'o
u Hickoku,mozes misliti kako je jeknulo u sred noci... i
paff-gruhnu svom snagom u sred djubrista.A'l ljestve ne
pusta.Suti,sreca njegova da je u djubar pao,da je na zemlju
razbio bi se ko lubenica.Drasko istrca iz auta i nadje ga u
djubru.Koprca se i skida sve Bogove i svece sa nebesa.Psuje na
sav glas.Onajdjubar se cijedi sa njega,sav mokar,od glave do
pete.Drasko se komir'o od smijeha.Zamalo se nije upisao.Kasnije
mu pomogao da se opere dole u potoku,dao mu neko staro
automehanicarsko odjelo sto je imao u a utu
da ne ide kuci go.
Poslije Vuckonije mogao carsijom proc'.Raja ga
pozdravljala stiskajuci prstima nos,smrdi im na stajsko djubrivo.
-Bila fina vremena,bilo ponovilo se.
-Ma ne vrati se to moj jarane,nema tog
vise.Ovo danas ti je sve plastika,na silu.Nema ni duse,ni obraza
a ni srca.Jebi ga...

Prvi Maj
Juli/18/2003
PRVI MAJ.Lijep praznik.Prva toplota nas polako
otkravljuje,svlaci sa nas ucmalost zime i hladnoce.Zemlja
pocinje mirisati onim finim dahom,proljecem i novim zivotom.I
budimo prakticni:ne radi se dva puna dana.Kod nas je bio obicaj
da na Prvi maj gradska limena glazba u-jutro u 5 sati svira
tzv.Prvomajsku budnicu kroz grad.Mozes sada zamisliti pet
ujutro,dan se dijeli od noci,izmaglica sakriva zakasnjele i
ranoranioce,tisina pritisla grad,san jos uvijek lebdi a nasi
glazbari razvaljuju kroz carsiju.Jeci,tutnja.Produ oni tako djir
s kraja na kraj grada i natrag,narod im sapsuje sve po spisku
sto ga ranije bude i onda glazbari razgule u neku kafanicu.Na
jutarnju kaficu,za svoj gust ili sto bi Bosancerosi rekli za
svoj ceif.Da sad idu kuci ne cini im se pametno.Ukucani
vjerovatno jos spavaju a njima je kasno da se ponovo zavuku pod
jorgan-planinu a suvise rano da otpocnu nesto raditi.I pravac
kafana.Popije se ona nasa poznata turska kahva,iz djezve i
fildjana ili caj i onda zapjeva.Lijepo skladno,od srca i iz
duse,za ceif i dert(inat).Uz to ide i koja casica i.... bogami
se skoro svaki prvi majotisnu.Zapiju.Tako sam jednog prvog naja
oko deset ujutro,kako mi kazemo,*sisao u carsiju*.Da se nadem sa
drustvom,malo prosetamo,protracamo, odemo na pice.Dok smo
stajali tako u coporu u centru grada,iz obliznje kafane *Galeb*cula
se pjesma.Glazbari.U stvari vise larma i galama nego pjesma jer
su glazbari bili vec u poodmakloj fazi prvomajskog
derneka(proslave) odnosno u mokroj fazi..Iznenada iz* Galeba*izlaze
dvojica glazbara,u lijepim plavim uniformama i zurno se
udaljavaju negdje.Jedn je direktorneke firme,a dru-gi vlasnik
jednog od najboljih i najpoznatijih Li-kafica...Josip i
Hajro.Odose nekuda.Upadljivo zureci,skoro trceci.Ostavise *Galeb*,urnebes
i gromoglasni smijeh,ma vise razularena vriska no
smijeh.Maime,Daidza dobrano potegao i pravi sou.Valjanje,kidanje
od smijeha i bijesa.To je trebalo dozivjeti i prezivjetiJednom
za svagda.Cesto se upitam da li ce ikad vise biti onakve ljepote
od zivota i znaju li uopste ove nove generacije uzivati u zivotu
kao sto to tada bjese.. Nedugo nakon odlaska ove dvojice na
vratima se pojavljuje Dajdja.Sitan,nakrivljene kape,raskopcanog
kaputa,razdreljene kosulje i razvezane kravate.Zajampuren u
licu,sa smjeskom na usnama i ocima koje tesko moze pomiriti i
prisiliti da gledaju u istom smjeru.Posao je napolje,kuci, ali
se zaglavio u vrata,rukama uhvatio za stok(dovratak) i ni
makac.Pomalo se ljulja,njise ali stok ne pusta,a osmjeh ne
skida.U pitanju je opstanak,jer ako pusti stok sigurno ce se
asvalt dici i udariti ga u celo.Niko ne moze ni unutra ni
van.Daidji ravno sve do mora.Tek tada smo mi skuzili zurni
odlazak one dvojice.To su bile glazbarske jedinice za hitne
intervencije. Znali su kad Dajdji dune vjetar u glavu,a alkohol
uzme pod svoje,on hoce kuci pod svaku cijenu, a ovakav ipak ne
bi daleko dogurao ili dopuzao.Otisli su ,skoro otrcali po
Hajrino auto,veliki plavi Ford Transit.Nakon dvadesetak minuta
su stigli.Za to vrijeme Dajdja nije pustao vrata,a ni vrata
njega.E,sad ga treba odlijepiti od vrata.Poslije kraceg
ubjedjivanja ova dvojica ga nekako odvojise,vise vukuci i noseci
nego iduci,utrpase u Ford i pravac kuci.Za to vrijeme Daidja
nesto gestikulira i pokusava objasniti,ali ni sam sebe ne
razumije a kamo li da ga drugi razumiju. Ili pjeva ili nesto
prica,nikomu nebi jasno.A nije ni vazno.Svi su ionako vec bili s
druge strane razuma. Pozelim se nekad te druge strane,zna tamo i
te kako lijepo biti.
|