|
Ahmet
Burek "
Kameno
Hlivno"
Knjiga za
citanje i cuvanje..
 Svoj
hod u prošlost, odnosno u osmanski period Livna, Ahmet Burek objasnio je u
predgovoru svoje knjige.On tvrdi da je u historiografiji ovog perioda Livno
ostalo na ”nivou nepovezanih sličica” i da o dešavanjima u gradu i njegovoj
okolini do sada nije urađen nijedan cjelovit rad. Začudno je to, kaže autor,
kada se ima u vidu značaj Livna kao sjedišta jednog od nekoliko bosanskih
sandžaka i centra (sedmi grad po veličini u tadašnjoj Bosni) oko koga se
često rješavala i sudbina Bosne i Hercegovine.
Svoj
hod u prošlost, odnosno u osmanski period Livna, Ahmet
Burek objasnio je u predgovoru svoje knjige. On tvrdi da
je u historiografiji ovog perioda Livno ostalo na ”nivou
nepovezanih sličica” i da o dešavanjima u gradu i
njegovoj okolini do sada nije urađen nijedan cjelovit
rad. Začudno je to, kaže autor, kada se ima u vidu
značaj Livna kao sjedišta jednog od nekoliko bosanskih
sandžaka i centra (sedmi grad po veličini u tadašnjoj
Bosni) oko koga se često rješavala i sudbina Bosne i
Hercegovine.
O seoskim rodovima, posebno
katoličkim, napisano je i objašnjeno relativno mnogo,
ali sam grad Livno je terra incognita.
Turski period livanjskog
kraja često je prikazivan kroz nacionalnu dioptriju, kao
antagonizam između islama i kršćanstva. U tim prikazima
Bošnjaci su svedeni na ulogu vjerskih renegata.
Istini za volju, bilo je
malo pokušaja livanjskih bošnjačkih intelektualaca da na
temelju historijske građe i činjeničnog stanja izvrše
rekonstrukciju minulih vremena i prikažu objektivnije
stanje.
Ti motivi potakli su autora
da se zaputi u nerasvijetljene i zapletene labirinte
minulih stoljeća. Njima treba dodati još neke važne
momente. Ahmet Burek stanuje u Staroj čaršiji, mjestu
gdje se stvarala historija ovog grada i on u svakom
trenutku može najbolje osjetiti i oslušnuti bilo i huk
prohujalih vremena. Na njih ga podsjećaju i brojni
materijalni, arhitektonski i drugi ostaci. Pored njih,
tu još ima starih živih svjedoka koji mogu o mnogočemu
posvjedočiti ili pak prenijeti sjećanja i priče svojih
predaka.
Za nastanak ove knjige od
velike je važnosti još jedna sretna okolnost. U vrijeme
istinske i stvaralačke predanosti ovom poslu, tj.
proučavanja i prikupljanja građe, autor je radio na
poslovima u Općini, gdje su mu bile dostupne matične
knjige, katastarska i gruntovna stanja. Njima se,
razumljivo, uveliko koristio. Ta stanja on je upoređivao
sa sadašnjim, tragao za bivšim vlasnicima, pratio
migracije stanovništva, odseljavanja i doseljavanja,
promjene vlasti i sistema, pomjeranja granica Kliškog
sandžaka, granica Bosne, vojne pohode i ratove, pobjede
i poraze… Pravno znanje pomoglo mu je da bolje sagleda i
razumije državno i društveno uređenje turskog sistema, a
novinarsko iskustvo da prihvatljivim i jasnim stilom
složi slova svog Kamenog Hlivna.
U metodološkom pogledu autor se odlučio za kronološki
pristup kako bi sagledao cijelu sliku i strogo se držao
načela vremenskog slijeda. Zbog toga je svoje
historiografsko zdanje zidao na katove, slagao kao stare
i nove slojeve snijega – tavan na tavan.
U
prvom dijelu – Hlivno u turskom vaktu – prvi kat odnosi
se na 15. i 16. stoljeće (Hlivno i Bistrica, Džephana,
Hum, Stržanj, Bistrički grad, Carska džamija, Varoš
Hlivno, Kliški sandžak, Kasaba Hlivno, Nove džamije,
Malkoči i Sokolovići, Popis iz 1574. godine, Prvi
prepisivači); drugi kat obuhvaća 17. st. (Opširan popis
Kliškog sandžaka u 17. st., Putopis Jusufa Livnjaka,
Livanjski Dar-ul hadis, Gubitak Klisa, Livno u Putopisu
Evlije Čelebije, Rat, Napad na Livno); treći kat otpada
na 18. st. (Livanjske spahije, Nove granice, Pjesnik
Safija, Tvrđava sa tabijama i karaulama, Banjalučki boj,
Šaban-agina medresa, Dubički rat); na četvrti kat
smješta 19. st. (Kadiluk Hlivno, Livanjski vakufi,
Posljednji Atlagići, Livanjska buna, Smrt posljednjeg
livanjskog kapetana, Austrijska okupacija, Epilog).
U drugom dijelu autor obrađuje ”Naselja i stanovništvo”.
Ovo poglavlje obuhvaća: Grad Livno – toponimiju grada,
stanovništvo Livna, livanjska groblja, kule i hanove;
Livanjska sela i stanovništvo – Sarumiška donja nahija i
Livanjska nahija.
U trećem dijelu/poglavlju autor se bavi toponimima
Livanjskog polja i donosi popis kliških sandžakbega.
Naravno, ovo je samo horizontalni prelet preko turskog
vakta koji se proteže na nekoliko stoljeća u livanjskom
kraju i prolet kroz knjigu. Sva ili gotovo sva zbivanja
moraju se promatrati i po vertikali – od izvora do uvira,
od nastanka do nestanka, od postanka do opstanka i
trajanja u našem vremenu. Tek tada se na vrpci ukažu
”povezane sličice”, suprotne onima koje autor spomenu u
predgovoru ove knjige, i nudi cjelovit uvid u sve ono o
čemu on piše. Iz knjige se, jasno, poput otoka
arhipelaga, tada mogu izdvojiti tematski zaokružene i
potpunije sagledane cjeline (Razvoj Livna, Naselja i
stanovništvo, Livanjske džamije, Livanjski begovi,
Kliški sandžakbezi, Pisci i pjesnici, Prepisivači i
kaligrafi, Ulema i kadije, Bune i ratovi, Groblja i
haremi …).
iz knjige
"Kameno Hlivno"
Ahmet Burek služio se svom
dostupnom literaturom koja obrađuje Livno i livanjski
kraj u turskom periodu. No on ništa ne prihvaća zdravo
za gotovo, sve vaga i promatra, mjeri iznova svojim
aršinom, i kada se njegova mjera ne slaže sa mjerom
prethodnih uvaženih i manje uvaženih historiografa – ne
libi se da pobije i odbaci njihove teze i tvrdnje,
podastre svoje argumente i stavove. Takvih momenata u
knjizi nije malo i, rekao bih, oni su začin i draž,
odgovor i smisao ove knjige. Navest ću nekoliko primjera.
U
zavrzlamama oko Bistričkog grada i Hlivna, koje su mnogi
autori smještali jedan kraj drugoga, ili ih
poistovećivali, Burek ukazuje na brojne Bistrice u Bosni
tog vremena i podastire Darovnicu bosanskog kralja
Stjepana vojvodi Hrvoju Vukčiću i njegovom sinu Baoši,
pisanu u Sutisci 1400. godine. Darovnica Bistricu
označava selom u livanjskom kraju. Gdje se ono nalazilo,
nije poznato.
Pomenuta Darovnica interesantna je i po imenima tri roda
koje je Klaić prenio pogrešno i nekorektno. Upisao je:
Rajčić umjesto Gaičić, Galop kao Galup, Utihjerčić kao
Utih Jarčić (ime i prezime). Na bazi ovog Klaićevog
teksta razvila se teorija o Rajčićima – vladarima
Bistričkog grada na mjestu gdje je današnje Livno. Po
toj teoriji Rajčići su po dolasku turske vlasti prešli
na islam i svoje prezime preveli u Firdus (perz. firdews
= raj). Na Rajčiće, po njima, podsjeća i livanjska
mahala Rajčevac.
Ova teorija, po Bureku, nije održiva. Firdusi se
javljaju vrlo kasno, tek u drugoj polovini 17. st. i to
u kninskom kraju, a u livanjskom tek krajem tog stoljeća.
Rajčevac i Rajčić su vrlo česta imena na velikom
prostoru, od juga Srbije do Gospića i Slavonije i nisu
nipošto livanjska specifičnost. Na području sela
Bojmunta postoji lokalitet Rajčevac, u Podgredi Rajčeva
kosa. Treba uzeti u obzir i mogućnost da je u formiranju
naziva ovog toponima mogla biti i riječ raja, pa bi
Rajčevac označavao sirotinjsku mahalu. Ovo ima smisla,
obzirom na vrijeme kada se toponim prvi put javlja u
pisanim dokumentima (1755), ali nikada u službenim.
Riječ raja je balkanski turcizam nastao od arapske
riječi ra’ijje, pl. ra’aja. Uobičajeno se ovim imenom
zove obespravljeni i sirotinjski dio stanovništva.
Vratimo se, na trenutak, još jedanput Darovnici
bosanskog kralja Stjepana. U njoj je zapisano: Vladko
Gaičić od Bistrice. Klaić je slučajno ili namjerno riječ
Gaičić preinačio u Rajčić i na njoj zasnovao tezu o
poistovećivanju Hlivna i Bistričkog grada, što je
pogrešno. Grad i naselje sa ovim imenom ne spominje se u
turskim dokumentima.
Nije
malen broj historiografa koji su obrađivali livanjske
džamije. Neki su bez dokaza i argumenata tvrdili da su
pojedine džamije prvotno bile crkve. Za Starogradsku
džamiju tvrdili su da je nekad bila crkvica sv. Petra.
Mezar kod nje Džaja proglašava grobom biskupa i
književnika fra Pavla Posilovića iz Glamoča (rod. 1597.,
umro sredinom 17. st.). Nevjerojatno je, kaže Burek, da
je Džaja mogao i pretpostaviti da bi polovicom 17. st.
jedan kršćanin, posebno biskup, bio pokopan uz džamiju,
i to Carsku.
Fra Lovro Karaula, a poslije Anđelka Kaić i dr.
kategorično su tvrdili da je na mjestu džamije Glavice
bila crkva sv. Luke, a Sahat-kula njezin zvonik. Te
tvrdnje, s dosta argumentacije, odbacio je Ahmet Aličić.
Njegove stavove potvrdila su i arheološka istraživanja
vršena početkom devedesetih godina prošlog st. kao i
otkopavanje harema uz džamiju, 1999. godine. Sve je to
Ahmetu Bureku pomoglo da i on odbaci tu tezu. Skidanje
zvona sa Sahat-kule 1878. naziva poharom i pljačkom.
I u tekstovima Ahmeta Aličića o livanjskim džamijama
često se, pod utjecajem narodne predaje, pojavljuju
pogreške. Riječ je, naravno, o nestanku nekih džamija, a
koje je uvijek uništio i zapalio hajduk Janko (Starogradska,
Tepet, Boruša, Atlagića…). Mnogi su autori bez provjere
prihvaćali ove Aličićeve navode. No, kaže Burek, i
Starogradska i Boruša džamija su dočekale dolazak
Austrije, i obje su se u 20. st. srušile same od sebe
zbog zapuštenosti i nebrige. Za Tepet i Pašinu poznato
je da su stradale u dva napada mletačkih snaga krajem
17. st. Tada su zapaljene i Begluk džamija i Perkuša,
ali su obnovljene.
Sa Aličićem se Burek ne slaže i kada je u pitanju
Perkuša džamija. Aličićev starac Nezir Saltaga iznosi
predaju po kojoj su ovu džamiju podigla sedmorica braće
Perkovića iz Priluke kod Livna. Tu su imali imetak, i
kada se jedan od njih razboli, videći prolaznost svijeta
i zemaljskog blaga, dozva ostalu braću i reče im da
štogod otkinu od svog imetka i pošalju pred dušu. Tako
napraviše džamiju, pa potom preseliše iz Priluke u
mahalu koja se razvijala kod džamije. Po tim Perkovićima
ostade u narodu ime Perkuša za džamiju. Uz to, dodaje
Aličić, naziv Perkuša treba tražiti u historiji
predturskog Livna. Burek smatra da ime džamije potječe
od imena Perak ili Perko jer ga nalazimo u turskim
popisnim defterima. U defteru iz 1574. džamija je
upisana pod imenom Perka Mehmeda (turski oblik imena
Muhamed), a 1604. Mehmeda Perko-zade (Perkovog potomka).
Kada smo već kod džamija zadržimo se, nakratko, i kod
džamije Sinan-čauševe, zv. Džumanuša. Neki istaknuti
historiografi zapisali su da se u ovoj džamiji prvi put
u Livnu klanjala džuma i da je po džumi nazvana
Džumanuša. Ahmet Burek je naziva Đemanušom – onako kako
je i narod zove i kako je upisana u katastarske i
gruntovne knjige. Je li narod Džumanušu pogrešno
izgovarao kao Đemanušu ili teza o prvoj džumi i
Džumanuši ne pije vode – teško je odgovoriti. No tako
postavljeno pitanje i bez odgovora nešto znači.
Isto tako, termin Gazilarsko (groblje/greblje) Ahmet
Burek piše kao Kadilarsko. Tako ga narod izgovara, tako
je zapisano i u katastarskim i gruntovnim knjigama.
Podsjetimo, to je groblje koje se nalazi pokraj današnje
bolnice i u koje su pokopane gazije – junaci. Je li i
ovaj termin narod iskrivio, ili je, možda, Kadilarsko
njegovo pravo/ispravno ime?
Neki
autori su Veis-kulu pokušavali smjestiti čak u rimsko
doba, te kao dio fortifikacije starog Bistričkog grada.
Burek je vrlo precizan: Veis-kulu je izgradio bosanski
paša Sejdi Ahmet-paša 1659. god., kada je popravio
gradske bedeme. Nakon Drugog svj. rata kula gubi svoje
prvotno ime pod utjecajem srpskog nacionalnog romantizma
i narodne pjesme pa je u upotrebi češći naziv Vujadinova
kula. Od posljednjeg rata ovaj naziv je potpuno nestao,
iščezao. Kod ovdašnjeg stanovništva kula se najčešće
naziva Velikom kulom, a Klanac-kula Malom kulom.
Ima li previše historije u ovom historiografskom tekstu,
preobilja fakata i realija, priča i predaja, ili svega
toga nema u dovoljnoj mjeri?
Ima taman toliko koliko treba. Kliški sandžak je u žiži
promatranja i fokusiranja autora. On je na periferiji
Osmanskog carstva, ali je i na dohvat ruke Mletačke
republike, Austro-Ugarske, a u jednom trenutku i
Francuske. Njegove granice, poput harmonike, skupljaju
se i šire, dišu.
Kada su jedni u prilici da ih prekroje i skrate, drugi
se nadu u neprilici, pa ih ne daju i brane.
Otuda stalne pogranične čarke, pohodi i pljačke, ispadi
i upadi, bježanija i jangija, arzi i arzuhali, vjere i
prevjere, bune i sukobi, vihori i ratovi, borbe za vlast
i prevlast; stižu carski i katil-fermani, šalju se uhode
da pripreme pohode, vode se vojne i vojne da osvajaju i
brane, slave se pobjede, oplakuju porazi, vrše smaknuća
i promaknuća, haraju hajduci, kuga i kolera… Rijetki su
muškarci koji umiru kod kuće, prirodnom smrću, pa su
groblja uglavnom sa ženskim mezarovima.
Ima
nešto što me asocira i podsjeća na ovo današnje vrijeme.
U svim tim zavrzlamama i kolopletima pojedinci se
izvanredno snalaze. Tajnim putevima krijumčare se robe
iz Venecije, konji i volovi kradu i odgone kao danas
automobili, mafija surađuje na svim stranama granice,
nema za nju crte razdvajanja, vrši se otkup i trampa
roblja, napadaju karavani, globi i pljačka što do ruke
dođe…
U ovoj tami ima li išta svijetlo? Ima, ima. Zasvijetlit
će, vidjet ćete, otpretani korijeni brojnih livanjskih
porodica, ljepota toponima livanjskog kraja, Bušatlijin
iftar za siromahe tokom Ramazana, slasni plodovi prvih
zasađenih dudova, prvo sijanje kukuruza u livanjskom
kraju, zalaganje Ibrahim-bega Firdusa za izgradnju
fratarske kuće (1836), molitva fojničkog hećima fra Jake
Križanca nad teško bolesnim Alibegom Atlagićem,
posljednjim izdankom ove porodice (molitva je pomogla,
pa je Alibeg poživio još dvadesetak godina); zasvijetlit
će i uvođenje obaveznog školovanja djece u Bosni i Livnu
(1846), prva varnica želje za bosanskom autonomijom,
zalaganje baruna Lazurinija da zaustavi odseljavanje
livanjskih muslimana u Tursku, itd, itd.
Kameno Hlivno, iako se pojavljuje u vrijeme inflacije i
poplave pisane riječi, posebno u historigrafiji,
predstavlja, siguran sam, vrlo vrijednu knjigu. Ona će s
periferije odletjeti u samo središte beha literature ove
vrste. Među pitama bit će burek. Autorov pregalački
desetogodišnji rad mora polučiti rezultate. Sudeći po
građi koju on još ima i imajući na umu njegove ciljeve i
namjere, očekujem u dogledno vrijeme i nove knjige iz
kompjutora ovog autora. Kameno Hlivno ubrzat će njihovo
rođenje.
|
