|
Istaknuti Bosanci
 Kako
to Dr. Amir Ljubović,
u svojoj knjizi "Logička
djela Bošnjaka na Arapskom Jeziku," bilježi: "Daleke
1910. godine Safvet-beg Bašagić, naš prvi doktor
filozofije i islamistike, u svojoj doktorskoj
disertaciji pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen
auf dem Gebiete der islamichen Literatur (kasnije u
djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,
Sarajevo, 1912) ukazuje na činjenicu nepoznavanja naše
baštine na orijentalnim jezicima, te da su 'bosansko-hercegovački
Muslimani zaboravili na svoje slavne djedove koji su im
u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s
učenim i pjesničkim djelima.'"
Primjera radi, dosta malo se u domaćim krugovima zna o
bošnjačkim velikanima koji su svojim plodonosnim
životnim radom udarili temelje modernoj bošnjačkoj, ali
i svjetskoj misli.
Malo se zna o bošnjacima čija su imena zlatnim slovima
ukucana u okvire takvih naučnih polja, kao sto su
arapska filozofija, logika, lingvistika i druge naučne
oblasti, proučavane ne samo na Istoku, nego širom
svijeta. To mora da se promijeni, jer o bošnjacima
itekako ima dosta da se priča. O bošnjacima se u okviru
izučavanja znanstvenih oblasti može čuti i na vrhunskim
univerzitetima širom svijeta, primjerice u takvim
naučnim domenima kao što su logika, filozofija,
filolofija, teologija i lingvistika. Kada govorimo o
naučnim poljima logike, filozofije i drugih oblasti, ali
i bogate književnosti, bitno je napomenuti da su
Bošnjaci mnoga svoja djela pisali upravo na arapskom
jeziku iz razloga što je arapski bio službeni (prvi)
jezik Carstva; bosanski jezik se nalazio na trećem
mjestu. Isto tako, mnogi Bošnjaci su pohađali prestižne
obrazovne ustanove u sklopu Carstva u kojima su na
arapskom jeziku izučavali razne nauke.
Stoga osjećam potrebu da
svojim skromnim prilogom, a uz konzultaciju dostupne
literature i naučnih spisa omogućim da se o ovim
bošnjacima čuje i u našim domaćim bošnjačkim krugovima,
tj. na bosanskom jeziku. 
BAN BORIĆ
Prvi po imenu poznati bosanski ban Borić
spominje se u vremenu 1154-1164. Ban Borić je
vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moći
za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena daleke
1143-1180 godine. Obnovivši bizantsku vlast na
većem dijelu Balkana, Komnen se neizbježno morao
sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora.
Tako se ban Borić javlja u vrijeme
ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski
vazal, nego kao samostalni gospodar cijele
Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Borić se,
prema sačuvanim izvorima, "sa svojim četama
pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada
Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji).
Čim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo,
ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska
je vojska pošla prema Beogradu, a ban Borić sa
svojim četama uz rijeku Savu prema Drini,
odnosno prema svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao
da se Borić nalazio među saveznicima peonskog
(ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je
odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni bana
Borića. Ako je bizantski car uputio protiv
Borića najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje
da je ovaj bošnjački vođa raspolagao sa
poštovanja dužnom silom.
O svemu tome opširno svjedoči
savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam
(Cinnamus). On bana Borića izričito naziva
saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu
državu jasno razgraničava od okolnih zemalja.
Kinam izričito piše da je Borić skrenuo kod Save
prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja
Bosnu od ostale Srbije." Bosna nije, izričit je
Kinam, "potčinjena velikom županu Srba, nego
narod u njoj ima poseban način života i
upravljanja." Ban Borić se kasnije djelatno
upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog
prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan
(Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što
mu je 1163 darovao prostrane posjede u
Slavoniji, koje je ban Borić napustio kada je
Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U
tom ratu Komnen je 1166-67 zagospodario
Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom,
koja se tada prvi i jedini put javila u
bizantskoj carskoj tituli.
KULIN
BAN
Veliki ban bosanski, vladao
je od 1180. do 1204. i stekao poštovanje velikog
vođe u bošnjačkoj historiji. Sačuvani fragmenti
svjedočenja o ban Kulinovoj vladavini govore o
24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski
prosperira. Kulin banov trgovački ugovor s
Dubrovnikom, čuvena povelja Kulina bana,
sklopljena 1189, poticala je dubrovačke trgovce
na eksploataciju bosanskih rudnika. Ovaj ugovor
je najstariji poznati državni dokument pisan na
narodnom jeziku. Ova povelja nedvosmisleno
pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja,
krajem XII stoljeća, na tlu Bosne postojala
državna sa svojom osobenom organizacijom vlasti
i određenim pravnim sistemom. Ugovorom se
uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog
prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Tri glavna
trgovačka centra u to doba bila su Vrhbosna,
Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali
Neretve, kod ušća rijeke Krupe. U doba Kulina
bana, Bosanska se država prostirala od Drine do
Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i
Donjim Krajima oko Sane. Ban Kulin je vjerovatno
najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i
jedini je Bosanski vladar koji je ostao sačuvan
u savremenoj bošnjačkoj tradicionalnoj narodnoj
poslovici: "Od Kulina bana i dobrijeh dana."
Ban Kulin je, zajedno sa
familijom, i rodbinom, kao i ostali Bošnjaci
toga doba, bio pripadnik heretičkog učenja u
Bosni. O tome je papu Inocenta III 1199 godine
prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin
velikog raškog župana Stefana Nemanje. Razlog
iza Vukanovog čina je bio politički. Naime, do
srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196
veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem
redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina
Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina
Stefana, koji ja kao zet bizantskog cara imao
političku prednost nad starijim bratom. Vukan je
od oca umjesto očekivanog prijestolja dobio na
upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog
kneza." Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se
povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz
njegovu podršku nekoliko se godina borio za
prijestolje protiv mlađeg brata. U sklopu te
borbe treba gledati i Vukanovo pismo papi 1199 u
kojemu je iznio čitav niz optužbi protiv
plemenitog Bošnjaka, Kulina bana. Iza niza
vjerskih optužbi protiv Kulina bana i bosanskih
heretika, krili su se i konkretni politički
motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio
svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog
bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik
i pravovjernik koji priznaje papu i rimsku crkvu
kao pravu i jedinu. Time bi srpski knez Vukan
došao u posjedstvo Bosne.
I sam kralj Emerik je imao
negativan stav prema Kulinu banu, te se u jednom
pismu žalio papi da je ban Kulin upao u Srbiju i
odveo "neke kršćane" u ropstvo kao podanike
ugarske krune, te da prijeti da će i "preostali
dio zemlje uzeti." Jasno je da Kulin ban nije
bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od
svog prethodnika bana Borića, nije bio ni
politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što
je 1202 pomogao Vukanu da zbaci Stefana, ugarski
kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i
dovesti je u svoju političku zavisnost. Da
zaobiđe mogući križarski rat, lukavi i oprezni
bošnjački vođa Kulin ban, odmah je pokazao volju
da u pogledu vjere prihvati sve što od njega
traži rimska kurija. Papa je početkom aprila
1203 godine poslao svog izaslanika u Bosni da
ukaže na bosansko navodno krivovjerje. Na
Bilinom polju (kod Zenice) održan je sabor sa
starješinama krstjana, banom Kulinom, njegovim
časnicima i brojnim bošnjacima. Papa je pod
prijetnjom križarskog rata i istrebljena
bošnjačkih heretika tražio da se Bošnjaci
odreknu svog heretičkog učenja i prakse. Time je
mudri Kulin ban potpisao akt o odbacivanju
heretičkog učenja u Bosni. Čin odricanja od
heretizma pokazao se samo kao Kulin banov
taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se
izbjegla opasnost križarskog rata protiv
bošnjačkih heretika. Treba imati u vidu da je
Sabor na Bilinom Polju održan u vrijeme IV.
križarskog rata 1202-1204 i mudri taktički
potezi Kulina bana spasili su Bosnu od križara.
Uslijed svih ovih prijetnji i vanjskih
pritisaka, bošnjački narod se ipak nije odrekao
svog vjerskog učenja.
BAN
MATEJ NINOSLAV
Razdoblje od početka XIII
stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja
Ninoslava 1232 godine u Bosni je obilježeno
jačanjem i širenjem Crkve Bosanske i njenog
učenja, te naglim porastom moći i uticaja
bosanske vlastele. Pritisci papske kurije na
Bosnu, u cilju pokrštavanja Bošnjaka, ne gube na
svom intenzitetu jos od Sabora na Bilinu polju
gdje je papa tražio da se Kulin ban odrekne svog
učenja ili u protivnom da se suoči sa križarskim
ratom protiv Bosne i svog bošnjačkog naroda. Već
1233 godine papa upućuje u Bosnu novog papskog
izaslanika, kardinala Jakoba. On je tu na prvom
mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava,
Bošnjaka porijeklom iz heretičke porodice,
kojega je vjerovatno i uz ugarski pritisak,
prisilio da prihvati katoličanstvo. Skupa sa
Ninoslavom na katoličku je vjeru prešao i njegov
rođak Prijezda. Ninoslav je dominikancima, koji
su kao misionari i inkvizitori ubrzo došli u
Bosnu da pokrste Bošnjake, bio prisiljen predati
i svoga sina kao taoca, čime je jamčio da neće
odstupiti od rimske crkve. Ban Matej Ninoslav je
1233 godine pisao papi Grguru XI da se njegova
vlastela ne pokorava, prema starom običaju,
njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno
upravlja povjerenim župama. Dok su njegovi
preci, žalio se ban Ninoslav, "po starom
običaju," povjeravali župe i sela kome su htjeli
i oduzimali ih prema vlastitom nahođenju i
potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa
heretičke prešao na katoličku vjeri i počeo da
goni heretike," držaoci posjeda "uskraćuju
poslušnost, krše stare običaje" i zadržavaju
posjede "protiv njegove volje."
Međutim, nakon izvještaja iz
Bosne da je i sam ban Matej Ninoslav ponovno
prišao hereticima i da je heretički pokret
zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju,
papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne
povede križarski rat. Papskom biskupu Ivanu
Teutoncu naloženo je da u Bosni propovijeda
"sveti rat" protiv bosanskih i slavonskih
heretika. Cijela križarska vojna povjerena je
hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna
ovlaštenja. Ban Matej Ninoslav, suočen sa
napadom na Bosnu i mogućim istrebljenjem
Bošnjaka, nije oklijevao da se, bez obzira na
vjerska pitanja stavi na čelo otpora protiv Rima
i Ugarske. Križarski "sveti rat" protiv Bošnjaka
i njihovog vjerskog učenja počeo je 1235 i sa
prekidima trajao tri godine. Kolomanova vojska
upsjela je uz mnogo prolivene krvi proći kroz
Bosnu i Humsku zemlju. Kada se 1237/38 sa
plijenom povukla iz Bosne, stvari su u Bosni
opet krenule svojim uobičajenim tokom. Cilj
istrebljenja heretizma kod Bošnjaka ipak nije
uspio. Nadasve, imao je kontra-efekat, jer je na
čelu otpora sa banom Matejom Ninoslavom ujedinio
u otporu sve strukture bosanske države,
uključujući tu i domaću crkvu, vlastelu,
seljaštvo i vladara. Nakon odbrane zemlje od
križara, ban Matej Ninoslav je proljeća 1240
zaključio ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i
prijateljstvu. Ban Ninoslav se obavezao ugovorom
da će braniti Dubrovnik ako bi zaratio sa raškim
kraljem. Sve to pokazuje da je bez obzira na tek
izdržani križarski rat, vojna snaga bana bila
značajna, a njegova vlast čvrsta i postojana.
Ban Matej Ninoslav je 1243/44 sa jačom vojskom
otišao u Split i pomogao u ratu protiv Trogira
koji je bio odan Ninoslavovom političkom
protivniku, ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV.
Već 1244 kralj Bela IV. poveo je kazneni pohod
protiv bana i prisilio ga da oda svoju lojalnost
ugarskom kralju i prizna bosanskoj biskupiji
prava i povlastice na ranije datim posjedima
(radi se o posjedima koji su dodijeljeni
katoličkoj biskupiji u Bosni poslije Sabora na
Bilinu Polju). Posljednje spominjanje bana
Mateja Ninoslava potiče iz 1249 kada je opet u
punoj snazi obnovio svoj raniji trgovački ugovor
sa Dubrovnikom.
TVRTKO
KOTROMANIĆ I
Bosanski ban i prvi bosanski
kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Za
druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je
uistinu bila najveća i najmoćnija država na
Balkanu i među južnim slavenima. Jedini dio
današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo
kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu
gdje se danas nalazi grad Bihać, sto je tada
pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. U vrijeme
Tvrtkove vladavine primjetna je politička
stabilnost, značajan kulturni i duhovni
napredak. Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog
bosanskog kralja u mjestu Mili (današnji
Arnautovici) nadomak Visokog. S Tvrtkom u
bosansku heraldiku ulazi anžuvinski ljiljan -
istinski simbol bošnjaštva i snažne bosanske
države. Da bi uzdrmao bosansku državu, ugarski
kralj Ludovik je nakon skoro stogodišnjeg
zatišja pokrenuo pitanje bosanskih heretika,
zahtijevajući njihov progon, posebno u oblasti
Usore. Stoga je Ludovik 1363 otpremio na Bosnu
dvije kižarske vojske. Međutim, veliki bošnjački
vođa - Tvrtko Kotromanić I - do nogu potukao
obje Ludovikove vojske - jednu pod gradom
Sokolom na Plivi kod Jajca, a drugu kod
Srebrenika. Već 1366 dio bošnjačke vlastele se
pobunjuje protiv Tvrtka (navodno zbog sirenja
katolicizma) i kralj biva prisiljen da potraži
pomoć upravo na Ludovikovom dvoru. Punu vlast u
Bosni Tvrtko ponovno učvršćuje 1369 godine i u
sljedećih dvadeset godina načinjava od Bosne
najveću i najmoćniju državu na Balkanu. Nakon
što je ponovno zagospodario cijelom Bosnom,
Tvrtko I Kotromanić je svoj prvi veliki
vanjskopolitički uspjeh postigao na istoku, gdje
su mu to omogućavale prilike nastale raspadanjem
nekadašnje Dušanove države. Tvrtko I je, u cilju
proširenja Bosne, stupio u savez sa knezom
Lazarem, te 1373 godine skršio svog prvog
istočnog susjeda, Nikolu Altomanovića. Poslije
podjele Altomanovićevih posjeda, u granice
Bosanske države kralj Tvrtko Kotromanić I je
uključio Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te
srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko
je zauzeo primorske župe Trebinje, Konavle i
Dračevicu, čime je granicu Bosne pomjerio do
Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole
Altomanovića, u sastav Bosne je ušao i današnji
Sandžak. Uspješnim osvajačkim pohodima, Tvrtku
Kotromaniću je zakonito pripao i "dvogubi
vijenac" - dvostruka kraljevstka kruna Bosne i
Srbije. U manastiru Mileševo kod Prijepolja,
Tvrtko I se vjerovatno oktobra 1377 godine
okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i
Zapadnim Stranam" te počeo "s Bogom kraljevati."
Istovremeno je svom narodnom imenu, čisto iz
državnopravnih razloga, dodao i ime "Stefan",
koje su simbolično nosili svi srpski vladari, pa
tako i dvostruki vladar Bosne i Srbije. Ime
Stefan je značilo "vjenčani," (onaj koji je
krunisan). To je i u Bosni postalo tradicijom,
pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali
svi bosanski kraljevi. Tvrtko se krunisao u
Mileševu jer je htjeo da ojača svoj uticaj i na
tamošnje Srblje.
Bošnjački katolik, gospodar
heretičke Bosne, čiju je crkvu odlučno branio,
jednako kao što je štitio katolike i
pravoslavne, koji su se teritorijalnim širenjem
bosanske države našli u njenim granicama, Tvrtko
I je po religijskim i političkim stavovima bio
daleko od polusvetačkih likova i manastirske
tame pravoslavnih srpskih vladara. Kao držač
dvostruke krune, Tvrtko I je bio daleko od
pomisli da obnavlja staru srpsku državu. Tvrtko
I je 1382 utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na
ulazu u Bokokotorski zaljev, a već sljedeće
godine podigao je grad Brštenik (Sveti Mihajlo)
kod Opuzena kao osnovu za izgradnju
brodogradilišta i razvoj bosanske flote. Poslije
dužeg otpora kralju Tvrtku su se 1390 predali
sljedeći gradovi: Split, Trogir i Šibenik, sa
otocima Brač, Korčula i Hvar. Pri kraju Tvrtkove
vladavine, na istočnim granicama Bosne već se
pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko upadaju
i u samu Bosnu. Prva provala Turaka u Bosnu
uknjižena je u jesen 1386, kada je jedan njihov
manji odred uspio prodrijeti sve do doline
Neretve, gdje su zaustavljeni od strane bosanske
vojske pod zapovjedništvom Tvrtkovog vojvode
Vlatka Vukovića. 27. VIII. 1388 Bosanska vojska
je porazila Turske osvajače i kod Bileće. Do
odlučujuće bitke dolazi 28. VI. 1389. na Kosovu,
gdje je bosanski vojvoda Vlatko Vuković
predvodio bosansku pomoćnu vojsku. Tvrtko je u
pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389,
Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju
pobjedu. Kralj Tvrtko Kotromanić I umire 1391
godine.
GERZ
ELJAZ (ĐERZELIJA)
Gerz Eljaz, rodom iz Janje
kod Bijeljine, je bošnjački narodni heroj, koji
je poginuo u ofanzivi koju je veliki bošnjački
vojskovođa Hadum Jakub-paša poduzeo protiv
Hrvata 1491 godine. U zasjedi gine Gerz Eljaz
Đerzelija koji je u narodnoj pjesmi proslavljeni
bošnjački junak. Čuveni bošnjački historičar,
Ibrahim Alajbegović-Pečevija (1570-1650), piše u
svojoj hronici Tarih-i Pečevi, da je ban
Derenčin odsječenu Đerzelezovu glavu poklonio
ugarskom kralju, a ovaj je ukopao na Budimskom
Brdu (od tada prozvanom Gerzelez Brdo). Đerzelez
je igrao važnu ulogu u odbrani Sarajeva 1480
godine u vrijeme opsade Vuka Jajčanina
(Grgurovića). Prije Krbavske bitke 1495, u kojoj
su Bošnjaci totalno potukli čitavu hrvatsku
vojsku, Đerzelez je bio Jajački ban. Neki izvori
smatraju da je Đerzelez preživio Krbavsku bitku
i poginuo u blizini Sokol-grada (kod
Varcar-Vakufa) u novom sukobu sa banom
Derenčinom, koji je povremeno uznemiravao
Osmanski teritorij. I sam sultan se divio
Đerzelezu. U jednoj verziji pjesme, vezir
Ćuprilić je predstavlio Đerzeleza pjesničkim
riječima, od kojih su sultanu od radosti suze na
oči izbile, pa je uzviknuo: "Šućur Bogu i
današnjem danu, kad ja imam ovakvih junaka!" U
Gerzovu kod Sokola (Varcar-Vakufa) nalazi se
Turbe Đerzelez Alije, kod kojeg se svakog 2
augusta na Aliđun (Alijin dan) održava narodno
veselje. Ispod Hadži-Sinanove Tekije nalazi se
velika čardaklija koju narod zove Đerzelezova
Kula. Na Debelom Brdu u predjelu Soukbunara
ispod Trebevića nalaze se otisci kopita
Đerzelezovog dorata. Na lokalitetu Velika Drveta
na Alipašinom mostu, na jednom od najstarijih
bošnjačkih mezarja u Bosni, ukopana je Đerzelova
sestra Ajka.
HADUM
JAKUB-PAŠA
Stolovao je kao princ
namjesnik u Amasiji, a 1490 godine Bajezit II ga
postavlja za bosanskog sandžak-bega. U ljeto
1493, sa 8000 vojnika, Jakub-paša kreće u vojni
pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i
nastavlja pohod preko Une i Kupe i stiže sve do
Celja, Ptuja, i Donje Štajerske. Kod Zagreba
udara na jug, preko Modruša ka Udbini. Kod
Prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen kamenjem
i drvećem, te biva opkoljen hrvatima pod
vodstvom bana Emerika Derenčanina. Ban
Derenčanin u zamjernu za slobodan put traži da
Jakub-paša sa svojom vojskom oslobodi sve
kršćanske zarobljenike i preda sav plijen.
Jakub-paša predlaže otkupninu za siguran
prijelaz, ali do dogovora nije došlo i
Jakub-paša sječe čitavu šumu i prokrčuje put do
klanca. Ban Derenčanin nameće Jakub-paši bitku
na otvorenom polju. Jakub-paša kreće u napad
9.IX.1493. Hrvatska vojska se spušta u ravnicu
ispod Udbine, gdje se dvije vojske susreću.
Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti
razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim.
Poslije ove pobjede, Jakub-paša zaslužno postaje
rumelijski beglerbeg. U slavu pobjede nad
hrvatima Jakub-paša je spjevao Fahriju
(hvalospev). Jakub-paša izvještava sultana
Bajezita II da je na bojištu palo 9000, a
zarobljeno 11000 hrvatskih plemića. Krbavska
bitka je značila "pravi rasap kraljevstva
hrvatskog" i otvaranje kapije prodora prema
srednoj Europi. Neposredno nakon Krbavske bitke,
ban Vlatković se na Budimskom dvoru hvalio da će
Jakub-pašu živa uhvatiti i otpremiti kralju na
dvor. Čuvši ovo Jakub-paša mu u epskom stihu
upućuje poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, na
mejdanu da se ogledamo, ko se hvali spremiću ga
živa, što s' u rupu ko lisica skriva, nek se
horoz junačinom gradi, pred sokolom on je jadnik
mladi!"
GAZI
HUSREV-BEG
Bošnjak po očevom porijeklu i
vlastitom duhovnom opredjeljenju. Kao bosanski
sandžak-beg osvaja Knin i Skradin, a krajem 1523
i Ostrovicu. Opsjeda sa bošnjacima i Jajce 1525.
Imenovan je odlukom carskog divana 15.IX.1521 na
čelo bosanskog sandžak-bega. Prije toga, Gazi
Husrev-begov ćehaja Murat-beg Tardić zauzima
Jajce, nakon čega pada i Banja Luka, i
pogranični gradovi sa tvrđavama Greben, Sokol,
Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Kamatin,
Bočac, Udbina, Vrana, Modruč i Požega. Sve ove
gradove zauzeli su Bošnjaci sa Gazi Husrev-begom
na čelu. Na kopnu kod Nadina u Dalmaciji, Gazi
Husrev-beg je potukao Mlečane, a zatim opsjednuo
Zadar, te robeći i paleći prokrstatio čitavom
mletačkom Dalmacijom. S druge strane, Gazi
Husrev-beg se istaknuo kao čuveni graditelj
Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i
najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi
Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu
džamiju, medresu, biblioteku, bezistan, hanikah
(za izučavanje mistične filozofije), hamam,
tašlihan, sahat-kula, Morića han, prvu bolnicu,
i dr., a Sarajevo transformisao u bogati i
veliki grad (šeher) poznat širom Europe i
prostranog Osmanskog Carstva. Za svoju zadužbinu
Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na
teritoriji današnje Grčke, čitava sela i
zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u
okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa,
Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u
zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg je stanovao u
Čurčića mahali, u kući odakle se pružao
živopisan pogled na njegove zadužbine. Godine
1541 Gazi Husrev-beg gubi život u bitci protiv
pobunjenih Kuča na teritoriji današnje Crne
Gore. Po uobičajenom osmanskom postupku, utroba
Gazi Husrev-bega je bila izvađena i zakopana na
mjestu pogibije, a tijelo prenešeno u Sarajevo i
sahranjeno u turbetu u haremu njegove prelijepe
džamije. Po mjestu gdje je zakopana Gazi
Husrev-begova unutrica, čitav kraj je prozvan
Drobnjak / Drobnjaci. Gazi Husrev-beg je ukopan
u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe
njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije
njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata
na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome
piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov
na njeg pada." Okolo njegovih zadužbina nastala
je posebna Husrevbegova mahala.
MURAT-BEG TARDIĆ
Bošnjački vojskovođa
Murat-beg Tardić je ćehaja Bošnjačkog vojskovođe
Jakub-paše koji je u Krbavskoj bitci 1493 do
nogu potukao hrvatsku vojsku. Kako su kliški
uskoci uznemiravali Bosansku Krajinu, to se 1536
bosanska vojska koju je predvodio Murat -beg
Tardić stalno nalazila oko Klisa. U blizini
Sinja, Murat-beg Tardić podiže dvije utvrde,
kako bi presjekao dovod hrane i drugog
materijala nepristupačnom Klisu. U pomoc
opkoljenom Klisu 1537 pristiže hrvatska vojska
pod zapovjedništvom Petra Kružića. Murat-beg
Tardić ga presreće kod Solina, gdje ga je i
potukao. Nakon toga, 12.III.1537. Bošnjaci
zauzimaju Klis. Svojom vojnom zaslugom,
Murat-beg postaje upravnik Kliškog Sandžaka sa
titulom bega.
MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ
Jedan od najvećih svjetskih
vojskovođa, već istaknut u ratovima sa Ugarskom
i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana
Sulejmana I Veličansvenog, Mehmed-paša Sokolović
obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već
1543 bio je zapovjednik dvorske straže
(kapidžibaša), a 1546 biva unaprijeđen u
kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno
na istoku i u perzijskoj vojni, ovaj plemeniti
Bošnjak dobiva polozaj trećeg vezira 1555.
Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put
Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva
- 28.VI.1565 godine Mehmed-paša biva unaprijeđen
na položaj prvog činovnika Carstva. Nakon
pogibije Sulejmana Veličanstvenog pod
opsjednutim Sigetom 6.IX.1566, janjičari na
juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri
sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj
se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša
je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim
rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je - u
sklopu Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih
vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom
Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola
Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen.
Njegovu odrubljenu glavu Mehmed paša Sokolović
šalje svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom
namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beča
na ugarski carski dvor. Mehmed-paša je u
međuvremenu, a uz pomoć carskog štitonoše Džafer
bega i tajnog pisara Feriduna, pune tri sedmice
krio od vojske i ostalih carskih
dostojanstvenika smrt Sulejmana Veličanstvenog.
Mehmed paša je podizao brojne
zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svome
rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je
prelijepu džamiju. Podigao je tri do pet mostova
na prostoru Bosne, a to su ćuprija na Drini u
Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov
most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i
Kozju Ćupriju u Sarajevu. Nema podataka da je
Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte
po Bosni. Međutim, vjerovatno je uticao na
odluku osmanske države na obnovi Pećke
Petrijaršije 1557, na čije je mjesto doveden
Makarije koji je u srpskoj historiografiji
pogrešno smatran za Mehmed pašinog brata.
Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, sigurno
nije bio bez uticaja prilikom donošenja odluke
da se obnovi srpska patrijaršija, ali to ne
treba vezivati ni za kakva osjećanja niti
sentimentalna sjećanja, nego isključivo za
procjenu osmanskih državnih interesa. Pročitajte
detaljnije...
RUSTEM-PAŠA OPUKOVIĆ
Sultan Sulejman je Rustem
pašu držao "razboritim, punim vrlina i veselog
duha." Nakon službe na dvoru, postaje beglerbeg
u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraća
kao četvrti vezir Porte. Ženi se sa omiljenom
Sultanovom kćerkom, bogatoj i prelijepoj
Mihrimah (Sunčani mjesec). Već u proljece 1541,
ovaj Bošnjak biva postavljen na mjesto drugog
vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu
učestvuje u devetom velikom Sulejmanovom
osvajačkom pohodu, čiji je cilj bio zauzimanje
Budima. Glavna bitka za Budim vodi se
21.VIII.1541. godine u kojoj su Bošnjaci,
predvođeni tadašnjim bosanskim sandžakom
Ulama-begom, porazili i rastjerali čete
Ferdinanda Habsburškog. Nakon sto su Bošnjaci
razbili opsadu Budima, janjičari su se u grad
miroljubivo ušuljali i odmah putem telala
objavili stanovnicima garanciju sigurnosti
života i imovine, pod uvjetom da dobrovoljno
predaju oružje i mirno prime janjičare. O
događajima oko Budima, Rustem-paša je igrao
značajnu ulogu kao diplomata i pregovarač oko
mirne predaje grada. Na položaj velikog vezira
dolazi 1544, ali ubrzo biva okrivljen za smrt
sultan-zade (princa) Mustafe, te pada u
Sultanovu nemilost, pa mu je oduzet državni
pecat. Međutim, vješta i moćna Roksalena,
uspjela je 1555 vratiti svog zeta na položaj
velikog vezira koji je držao sve do smrti 1561.
Za vrijeme svog života, Rustem-paša je stekao
ogroman imetak koji je kao vakif trošio za
podizanje brojnih zadužbina. Samo u Istanbulu je
sagradio džamiju, medresu, karavan-saraj, hamam,
i kutubhanu (biblioteku). U Sarajevu je podigao
čuveni Brusa-bezistan, han i most preko
Željeznice na Ilidži i druge objekte.
HASAN
KAFIJA PRUŠČAK
Hasan Kafija Pruščak je bio
jedan od najplodonosnijih bošnjačkih skolara i
jedan od najvećih bošnjačkih mislioca. Puno ime
mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b.
Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je
njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u
neposrednoj blizini današnjeg Bugojna),
al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi
(Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etničke
pripadnosti. Rođen je 1544. godine u Pruscu,
nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u
Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za
kadiju prusačkog kadiluka. Dr. Amir Ljubović
navodi da je Hasan Kafija Pruščak "napisao,
koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz
različitih znanstvenih oblasti i vjerskih
disciplina, a predmet njegovog posebnog
interesovanja su bili politika, filologija,
pravo, spekulativna teologiija i logika."
Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prinčeve -
pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis
bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike,
Pruščak je napisao dva, svjetski priznata i
veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz
Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz
Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo).
Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike,
nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar
Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je
1583. godine.
U svom prvom naučnom djelu iz
logike, Hasan Kafija Pruščak je logičku
problematiku razvrstao u sljedeće kategorije:
(1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi -
pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi -
interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji
- sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam.
Petu kategoriju je podijelio na 4
sub-kategorije: (a) Apodiktika, |
