Li-foto album

    Livno vijesti

    Vijesti iz svijeta
    Muzicke vijesti

    Sport
    Vremenska prognoza
    Pokidane veze
    Livno e-mail adresar

 Zabava:

    Asteroidi

    Jeste li znali..

    Piramida sunca
    Ne ljuti se covjece

    Test intelegencije
    Automobili
    Midi muzika
    Ljubavni horoskop

    Stare novcanice

    Misterije

    Zivot ljudske duse
    Wall za XP

    NLO
    Elektronska cestitka
    Horoskop
    Zensko carstvo

    Tumac snova

    Super igrice

    Smijesne slike
    Zezancije

    Vicevi
    Online igrice
    Novine
    Istorija evrovizije

    Zanimljivosti

    Astronomija

    Kuhinjski recepti
    Put do "Paltalka"

    SMS-poruke

 Poucno:

 

 

  Droga

 

  Korisni programi

 

  Feministkinje
 

  Ko smo mi ...

 

  Bosanska piramida
 

  Uzivanje u sexu
 

  Zenski kutak
 

  Protiv migrene

    Ambasada-BiH

    Ambasada-Hrvatske

    Ambasada-Srbije
    Josip Broz Tito

    Zdravlje
    Agencije
    Bolesti od A-Z
    Wallpapers

    Air Brush Art

    Animacije

    Sarajevska rock scena
    Tel. imenik BiH

    Rijecnik:Bos-Engl
    Mali savjeti
    Travel-BiH
    Trazi

   Trenutno posjetioc@ 

                                  Feministkinje

                                 Klara Cetkin (1857 - 1933)

Istorija poznaje brojne primjere žena koje su imale izuzetnu snagu, odvažnost i talenat. Znamo ih kao slavne carice i kraljice, hrabre ratnice, svetice, vještice, naučnice, pjesnikinje i umjetnice, velike ličnosti ženske istorije. Ali, one su izuzeci i nisu značajno uticale (niti su mogle uticati) na poboljšanje položaja najvećeg broja običnih, ugnjetenih žena. Priča o mjenjanju potčinjenog položaja žena počinje sa feminizmom.

Rođena ja kao Klara Ajzner u malom selu Viderau (Saksonija). Kao kćerka seoskog učitelja i majke domaćice još kao djevojčica suočila se sa problemima tadašnjih bijednih uslova života radnika. Zahvaljujući vezama njene majke, Klara je bila jedna od prvih žena u Nemačkoj kojoj je bilo dozvoljeno da se vaspitava za učiteljicu. Nastavu je pohađala u Lajpcigu u klasi gospođe Auguste Šmit, osvjedočenog borca za prava žena, i završila odličnim uspjehom.

U Lajpciju se upoznala i sa krugom ruskih studenata, gdje je srela i svog budućeg životnog saputnika Osipa Cetkina. U ovom krugu diskutovalo se o novim socijalističkim idejama. Čitali su se socijaldemokratski članci i posjećivali kongresi. Klara se priključila ideji socijalističke partije (SAP) Njemačke.

1878. godina bila je godina socijalističkih zakona u Njemačkoj.

Od strane carskog Kancelara SAP je zabranjena zakonom: „Protiv nastojanja socijaldemokratije koja mogu biti štetna po društvo.“ Istovremeno je zabranjena socijademokratska štampa, socijaldemokratske organizacije i sindikati koje je osnovala ova partija.

Klara je preuzimala najrazličitije pozicije i poslove kao kućna učiteljica, međutim zbog svog beskompromisnog stava veoma brzo je zapadala u konflikt i davala otkaze. Osip Cetkin je uhapšen nakon policijske racije na jednom tajnom Kongresu socijaldemokrata i protjeran iz zemlje.

1883. godine Klara se preselila u Pariz kako bi opet bila sa Osipom. Ona je uzela njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila njemačko državljanstvo. U Parizu su na svijet došli i njihovo dvoje djece Maksim i Kostja. Porodica je živjela na rubu egzistencijskog minimuma, a preživjeli su samo zahvaljujući solidarnosti prije svega ruskih prijatelja, koji su također bili angažovani u socijalističkom pokretu. U godinama njenog boravka u Parizu Klara je izučila za posao novinarke i prevodioca. Upoznala se sa vođama međunarodnog pokreta radnika, proširila svoje horizonte i prilagodila se principima marksizma. Kada se Osip teško razbolio, bilo je to za Klaru najteže doba: pored brige za djecu i egzistencijalno održanje porodice, Klara je njegovala svog gotovo nepokretnog supruga, koji je umro 1889. godine.

Na II Internacionali održanoj u Parizu 1889. godine, u čijoj je organizaciji pomagala i Klara, održala je referat o pravima žena koji je doprinio tome da se žene još više angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Knjiga “Pitanje prava žena i radnica današnjice” koja se pojavila iste godine postavila je osnove za socijalističku teoriju emancipacije žene. Ona je u toj knjizi zastupala tezu da su socijalizam i feminizam veoma usko povezani. Cetkinova je veoma oštro branila pravo žene na rad, čak i pred nekim svojim kolegama koji su smatrali da se rad žena mora ukinuti, jer umanjuje plate muškarcima. Dosadašnje teorije socijalista o pravima žena Cetkinova je proširila i zahtjevom da se žene moraju osloboditi nadmoći muškaraca.

"Oni koji su se svojom čašću pred licem čovječanstva obavezali na oslobođenje, ne smiju dopustiti da cijela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca; a ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoliko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vrijeme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim rijetkim slučajevima.”

1890. godine ukinuti su zakoni o zabrani socijalista. Cetkinova se vratila nazad u Njemačku. 1892. godine u Njemačkoj je dobila ponudu na mjesto urednika socijaldemokratskog časopisa „Jednakost“, koji je vodila sledećih 25 godina. Istovremeno je počela uređivati i dodatak za žene u časopisu „Lajpciške narodne novine“. Time je ona bila društveni centar i megafon rastućeg proleterskog pokreta žena. Ona se zalagala za politizovanje radnica u smislu socijalizma.

Klara Cetkin borila se za ekonomsku nezavisnost radnica i svih žena uopšte. S tim u vezi bilo je i pravo na jednake plate za isti posao, pravo na organizovanje u sindikate i interesne saveze, kao i pravo na ustanove za brigu o djeci. Istovremeno ženama je trebalo biti dodijeljeno jednako političko pravo kao muškarcima. Kasnije se sa jednakom žustrinom zalagala za osvajanje prava glasa, tako da je ovaj zahtjev preuzet u program socijademokratske partije. Internacionalni dan žena koji je po prvi put uveden 1911. godine povezuje se sa Cetkinovom.

Istovremeno, Cetkinova se zalagala za poboljšanje uloge i položaja žena u porodici. Do tada je “život žene stajao pod znakom potiskivanja od strane porodice”. S tim u vezi brak dve osobe trebalo bi postaviti na temelje međusobnog dopunjavanja i potpomaganja. Oba roditelja bila su odgovorna za odgoj djece, a odgoj sam trebao bi biti oslobođen od stereotipa uloga polova, smatrala je Klara Cetkin.

"Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju djeteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju djeteta, jer odgoj je drugo stvaranje djeteta i u mnogo slučajeva i važniji dio stvaranja djeteta, a kasnije čovjeka. S tim u vezi, htjela bih sasvim jasno naglasiti dužnost roditelja, da svoje djevojčice i dječake ne odgajaju sa predrasudama, koje kažu da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama. Djevojčice i dječaci treba da obavljaju sve poslove koje za njih donosi domaćinstvo sa jednakom spretnošću i zadovoljstvom.”

Cetkinova je odobravala razvod braka, „slobodnu ljubav“ i prekid trudnoće, kao privatne i lične odluke, te se zalagala protiv dvostrukog morala. Ona sama 1900. godine udala se za 18 godina mlađeg pjesnika i slikara Fridriha Cundela i živjela je zajedno sa njim i svoja dva sina u Štutgartu.

Kada je vođstvo socijaldemokratske partije odobrilo rat, Cetkinova se javno izjasnila protiv toga i od samog početka se zalagala za reformistički kurs. Kada je napravila letke sa pozivom na Konferenciju žena i zaustavljanje rata, uhapsili su je zbog veleizdaje zemlje. Ipak, zbog mnogobrojnih protesta puštena je iz pritvora.

Unutrašnjo-partijske rasprave o pravcu njemačkih socijaldemokrata, koje su započele pitanjem o ratu, završile su rascjepljenjem: grupa „radikalnih ljevičara“ koja se okupila oko Karla Libknehta i Roze Luksemburg osnovala je 1917. godine tzv . „Nezavisnu socijademokratsku partiju (USPD)“, koja je kasnije postala KPD – Komunistička partija Njemačke. Ovoj grupi pripadala je i Klara Cetkin, koja je bila bliska prijeteljica Roze Luksemburg. Redakcija časopisa „Jednakost“ joj je nakon pristupanja ovoj grupi oduzeta. U KPD-u je Cetkinova od 1919. do 1924. godine bila članica Centralnog komiteta, gdje je zastupala umereno krilo stranke. Istovremeno ona je počela sa osnivanjem KPD-ovog pokreta žena. Opet je uređivala ženski časopis koji je bio blizak stranci („Komunistkinja“). 1921. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena izabrana je za voditeljicu zapadnoevropskog međunarodnog sekretarijata Komiterne žena u Berlinu.

1920.-1933. bila je poslanica njemačkog KPD-a u njemačkoj Skupštini. U jednom od svojih govora još 1932. godine ona je upozoravala na opasnost od fašizma: i zahtijevala sjedinjenje svih demokratskih snaga: "Zahtjev ovog časa je zajednički i jedinstven front svih radnika kako bi se pobijedio fašizam, kako bi na taj način zarobljeni i iskorišteni dobili moć i snagu njihovih organizacija, i pravo na psihički život. Pred ovom obavezujućom istorijskom potrebom moraju ustuknuti sva politički, sindikalno, religiozno razdvojena stanovišta. Svi koji su ugroženi, svi koji pate, svi koji traže svoje oslobođenje pripadaju u jedinstveni front za brobu protiv fašizma i njegovih pristalica u vladi!"

Njeno stalno mjesto boravka od 1924.godine bila je Moskva. Tamo je vodila Sekretarijat žena III Internacionale. Kao protivnica Staljina trpjela je političku izolaciju, iako je izazivala opšte divljenje i poštovanje. I u poodmaklo doba, skrhana od bolesti do same smrti 1933. godine ostala je aktivna u politici. Sahranjena je u Kremlmaueru.

Roza Luksemburg (1871 - 1919)

Rođena je, 1871. godine u porodici poljskih Jevreja, u Zamošiću, provincijskom gradiću, kao najmlađe od petoro djece. Siromašni su podaci o Rozinom djetinjstvu. Ona sama je vrlo malo govorila o tome, kao što je uopšte u ličnom životu bila većinom zatvorene prirode. To je uglavnom bilo srećno doba. Roditelji su, doduše ponekad dolazili u materijalne teškoće, a jednom je Roza zapalila lampu komadom hartije za koju se kasnije ispostavilo da je poslednja novčanica u kući. Ali, inače je život bio udoban i osiguran i, kao obično u jevrejskim porodicama duboko prisan.

Roza je bila najmlađa od petoro djece. Jedno rano oboljenje u kuku, koje je pogrešno liječeno kao tuberkuloza kostiju ostavilo joj je trajnu manu (hramala je na jednu nogu), vezalo ju je punu godinu dana za postelju.

Bila je veselo, neobično živo i aktivno dijete, koje je brzo osvajalo srca. Već sa pet godina znala je da čita i piše. Prve “književne pokušaje” slala je jednom dječijem listu. Veliki uticaj na duhovni razvoj djece, a naročito Roze, vršila je majka. Po obrazovanju i interesovanjima ona je daleko nadmašila prosječne jevrejske žene.

Kada je Rozi bilo otprilike tri godine, porodica Luksemburg se preselila u Varšavu. Škola je pričinjavala malo muke samopouzdanoj djevojčici, za koju je učenje bilo igra. Ali, školski režim u potlačenoj Poljskoj gurnuo ju je na put borbe koja je postala njena životna svrha. Prva gimnazija u Varšavi, kako muška tako i ženska, bila je rezervisana samo za Ruse , za djecu činovnika i oficira. U nju je primano samo malo Poljaka, a Jevreja uopšte ne. Čak i u Drugoj ženskoj gimnaziji, u koju je išla Roza, postojao je numerus clauses za Jevreje. Upotreba poljskog maternjeg jezika u školi je bila strogo zabranjena. Liberalni duh i nacionalno-poljska svijest porodice, rano probuđena mržnja prema apsolutizmu, prkosni smisao za nezavisnost sve je to otjeralo mladu Rozu u đačku opoziciju. Zlatnu medalju, koju je pri izlasku iz gimnazije zaslužila za svoj uspjeh, nije dobila “zbog njenog opozicionog stava prema vlastima”. Korak od buntovnog ponašanja u školi ka revolucionarnom socijalizmu bio je Rozi sudbinski predodređen.

Godine 1889. napušta Poljsku, jer joj je prijetio zatvor i eventualno progonstvo u Sibir i odlazi u Cirih – u slobodu. Na ciriškom univerzitetu Roza Luksemburg se najprije upisala na prirodne nauke. Njen svijet bile su biljke i ptice, ali njen poziv bila je politika, te je uskoro prešla na studije političkih nauka. Već tada je bila politički potpuno oformljena. Okrenula se radničkim masama. Ambiciozna i vrijedna ubrzo je proglašena za najboljeg ciriškog studenta, a u slobodnim satima proučavala je i bavila se politikom i družila se sa istomišljenicima. Osnovane su kase radničkog otpora fabričkih radnika kao novi začeci sindikata. Godine, 1839. dolazi do spajanja partije “Proleterijat” sa Poljskim radničkim savezom i sa dvije manje grupe u Poljsku socijalističku partiju. Prorgam te partije bila je “stvar radnika”. Njen osnivač bio je Leo Jogišes, redaktor Adolf Varski, a duhovni vođa mlada Roza Luksemburg. Prvo javno istupanje imala je na Kongresu Socijalističke internaionale: jasnim stavovima očarala je delegate, a među njima i Lea Jogihesa, takođe poljskog emigranta i revolucionara. Među njima se rodila ljubav, jedino pravo u Rozinom životu. Međutim, samo formalno se udala za Nijemca Gustava Libeka, da bi na taj način dobila njemačko državljanstvo.

Iako Roza nije voljela Nijemce i Njemačku, pristala je da živi u Berlinu, jer je tu bio najbolje organizovan radnički pokret. Svi socijalisti i revolucionari tog vremena (odmah poslije Prvog svjetskig rata) oči su uprli u Njemačku. Ubrzo se deklarisala kao “lijeva” i počela da se druži sa Klarom Cetkin, njenim sinom (sa kojim je bila u ljubavnoj vezi) i Karlom Libknehtom, iskusnim komunistom. Njihovo zajedničko bavljenje politikom došlo im je glave. Više puta su hapšeni i zatvarani. U vrijeme kada su se spremali da dignu narodni ustanak u Njemačkoj (1919. god.), neko ih je izdao i iznenada su uhapšeni u stanu gdje su se krili. Poslije maltretiranja i mučenja, ubijeni su i bačeni u jedan od berlinskih kanala. To su učinili vojnici i oficiri u službi socijaldemokratske vlade, u namjeri da grad očiste od “nepodobnih”.

Čuvena revolucionarka jedna od osnivačica njemačke Komunističke partije, po svome radu bila je poznatija u svijetu nego u zemlji u kojoj je provela najveći dio života i u kojoj je mučki ubijena.

Bila je zakleti marksista i svoj život je dala za revoluciju.

Jedna od njenih čuvenih izreka je i: “Neka glad više ne bude prokletstvo rada već kazna dokoličaru”.

Emelin Pankherst
(Emeline Pankhurst 1858 –1928)

Emelin Pankherst, kćerka Roberta Guldena (Robert Goulden) i Sofije Krejn (Sophia Crane) rođena je 1858. godine u Mančesteru. Njen otac je bio uspješan biznismen radikalnih političkih shvatanja. Učestvovao je u kampanjama za ukidanje ropstva, dok je njena majka bila pasionirana feministkinja, te je počela veoma rano voditi Emelin na sastanke sifražetkinja.

Robert i Sofija Gulden su imali konvencionalna shvatanja po pitanju obrazovanja te su Emelin nakon kratkog kursa u Mančesteru poslali na dodatno školovanje u Pariz kada je imala petnaest godina.

Ubrzo nakon povratka u Mančester, tačnije 1878. godine Emelin je upoznala advokata Ričarda Pankhersta (Richard Pankhurts). Kao predani socijalista i on se zalagao za pravo glasa žena. Ričard je odgovoran za sastavljanje nacrta dopune zakona iz 1869. godine koji je omogućio neudatim ženama, vlasnicama imovine da glasaju na lokalnim izborima.

Ričard i Emelin su bez obzira na veliku razliku u godinama odmah osjetili međusobnu privlačnost. Emelin je imala 20 a Ričard 44 godine, ali je njen otac dao saglasnost za njihovo vjenčanje. U prvih šest godina braka Emelin je rodila četvoro djece: Kristabel Pankherst (1880), Silviju Pankherst (1882), Frenka (1884) i Adelu (1885). U tom periodu Emelin i Ričard su nastavili aktivnu borbu za ženska prava, te su 1889. godine pomogli osnivanje Ženske lige za pravo glasa (Women's Franchise League).

Oboje su bili aktivni članovi Nezavisne laburističke partije (Independent Labour Party). Ričard se nekoliko puta bezuspješno kandidovao za Donji dom u britanskom parlamentu, a njegova politička karijera trajala je sve do njegove smrti, 1898. godine.

Emelin je i dalje ostala politički aktivna ali usljed razočaranja brojim postojećim ženskim političkim organizacijama 1903. godine osnovala je Socijal-političku uniju žena (Women's Social and Political Union-WSPU).

Do 1905. godine mediji su izgubili interesovanje za borbu za ženska prava. Časopisi su rijetko izvještavali ili čak odbijali da objavljuju članke pristalica sifražetkinja. Stoga se Socijal-politička unija žena odlučila za drugačije metode u cilju sticanja potrebnog medijskog publiciteta za ženska pitanja.

Zajedno sa svojim kćerkama pokrenula je militantnu borbu za sticanje prava glasa, te je u narednih sedam godina bila zatvarana u više navrata. Njeni postupci inspirisali su mnoge druge žene da prate njen primjer građanske neposlušnosti. Osim toga, u periodu od 18 mjeseci čak 10 puta je štrajkovala glađu.

Međutim, šestog avgusta 1914. godine, dva dana nakon što je Engleska objavila rat Njemačkoj, rukovodstvo Socijal-političke unije žena započelo je pregovore sa britanskom vladom. 10. avgusta vlada je objavila da će osloboditi sve sifražetkinje iz zatvora, a zauzvrat su one obećale da će prekinuti sve militantne aktivnosti.

1917. godine Emelin i njena kćerka Kristabel osnovale su Žensku stranku koja je imala nekoliko ciljeva od kojih su najznačajniji: jednaka prava za zaposlenje, jednaku zakonsku regulativu za sklapanje braka i razvod, jednaka prava oba roditelja za starateljstvo nad djecom, sistem privilegija za porodilje… Do konačne pobjede sifražetkinja došlo je 1918. godine kada su žene napokon dobile pravo glasa.

Naredne godine Emelin je emigrirala u Kanadu napuštajući istovremeno i Nezavisnu laburističku partiju. Provela je nekoliko godina u Kanadi i SAD-u držeći brojna predavanja da bi se 1925. godine vratila u Veliku Britaniju. Neposredno pred njenu smrt, 1928. godine bila je kandidovana ispred Konzervativne partije za poslaničko mjesto. Njena kćerka Silvija koja je još uvijek imala stroga socijalistička shvatanja bila je zaprepaštena tom odlukom. Emelin je takođe bila ljuta na svoju kćerku jer je ostala trudna u vanbračnoj zajednici i odbijala je da upozna budućeg unuka ili unuku. Emelin Pankherst je umrla 1928. godine a ostaće upamćena kao simbol borbe za prava žena koja je napokon urodila plodom 1918. godine.

POČECI FEMINIZMA
(MARY WOLLSTONECRAET): 1759 – 1797
  MERI VULSTONKRAFT

Anglo-irska feministkinja, intelektualka i književnica, Meri Vulstonkraft rodena je 27. aprila 1759 godine u Londonu, kao drugo od šestoro djece. Njen otac, Edvard Džon Vulstonkraft (Edward John Wollstonecraft) bio je tiranin i nasilnik, koji je maltretirao svoju suprugu, Elizabet Dikson (Elisabeth Dixon) dovevši je u stranje istrošene ropkinje. Nasledeno bogatstvo je potrošio u brojnim neuspješnim poduhvatima zbog kojih se porodica selila u šest razlicitih lokacija u Britaniji sve do 1780. godine kada je Merina majka umrla.
Meri je pocela da se sama izdržava kada je imala devetnest godina.
Zaradila je dovoljno novca da 1773. godine pomaže svojoj sestri Elizi i zajedno otvaraju školu za djevojke u Njuton Grinu (Newington Green) sjevernom predgradu Londona. Na osnovu tog iskustva napisala je knjigu ''Razmišljanje o obrazovanju kceri'', sa osvrtom na ponašanje muškaraca (1787).
Meri je bila i guvernanta u porodici Lorda Kingsboroa (Lord Kingsborough), te je vecinu vremena provodila u Irskoj. Po napuštanju posla preselila se u London odlucna u namjeri da ostvari karijeru književnice.
Prijatelji su Meri upoznali sa Džozefom Džonsonom (Joseph Jonnson), londonskim izdavacem koji se borio za prava svih potlacenih – robova, Jevreja, dimnjacara, zlostavljenih životinja, beskucnika i gladnih. Godine 1788 Meri je postala clan Džonsonovog kruga, prevodilac i literarna savjetnica Džozefa. Na taj nacin, Meri je postala priznata i prihvacena u najnaprednijim krugovima Londona, intelektualnog i radikalnog razmišljanja. Objavila je knjigu ''Zaštita od prava muškaraca'', 1790.g. (Vindication of the rights of man).
Poslije dvije godine, 1792 napisala je svoj cuveni apel na 300 strana ''Žaštita prava žena'', znacajno djelo u kome se zalagala za ravnopravnost polova. Ovo je postala glavna doktrina ženskih pokreta, bila je hvaljena i kritikovana u isto vrijeme.
Merin glasan poziv u apelu, otvorio je mnoga vrata koja su bila zatvorena vijekovima. Njen zahtjev da se okoncaju dvostruki standardi za muško i žensko ponašanje, za pravo žena na nezavisan rad, obrazovanje, javni i politicki život i danas cine osnov feminizma.
Vecini žena to je danas nedostižno. Meri je dokazala da je ženstvenost konstrukcija žene su rodene jednake, ali su ucene da budu podredene, slabe i lakoumne. ''Žena je vaspitavana da postane igracka muškarca, njegova zvecka i mora da mu zvecka pored uha kad god mu se prohtije da se razonodi''. Ona osuduje podjelu rada izmedu muževa hranilaca porodice i njihovih žena koje ostaju kod kuce ''zatocene u kavezima, poput živine. Istina je da su im obezbijedeni hrana i odjeca, za koje ne moraju da kulace: ali u zamjenu daju zdravlje, slobodu i cednost.''
Zalagala se za opšte obrazovanje u mješovitim školama i pravo žena na rad u proizvodnim i drugim zanimanjima. ''Žene mogu da uce vještinu lijecenja i da budu ljekari jednako kao što mogu da budu bolnicarke. Mogle bi da proucavaju politiku ili da se osposobe za bilo koju vrstu posla da su obrazovane na primjereniji nacin. Koliko žena protraci život, a mogle su da budu ljekari, da vode imanje, prodavnicu i da stanu na svoje noge zahvaljujuci sopstvenoj marljivosti, umjesto da saginju glavu?''
Ona je otišla toliko daleko da je predlagala da žene imaju vlastite politicke predstavnike umjesto da njima samovoljno vladaju muškarci.
U knjizi ''Marija, ili ženske nepravde'' (Maria, or the wrongs of woman), koja je nedovršena objavljena u Parizu, godinu dana poslije njene smrti, Meri je tvrdila da žene imaju izraženu seksualnu želju, te da je degradirajuce i nemoralno pretvarati se da je drugacije. Samo ovo djelo bilo je dovoljno da se osudi Meri u ocima kritike u cijelom narednom vremenu.
Godine 1793. Meri odlazi u Pariz kao svjedokinja Robespjerovog režima terora, sakuplja materijal za knjigu ''Istorijski i moralni pogled na uzroke i progres Francuske revolucije i efekat koji je prouzrokovala u Evropi”, knjiga koja je oštro kritikovala nasilje koje je postalo ocigledno i na samom pocetku Francuske revoluvije.
U kuci poznanika iz Engleske Meri je upoznala kapetana Gilberta Imleja (Golbert Imlay), americkog trgovca drvenom gradom, autora knjige Zapadna oblast Sjeverne Amerike (1792). Pristala je da živi sa njim kao nevjencana supruga registrujuci se jedino u Americkoj ambasadi kao njegova supruga zbog bezbjedonosnih razloga.
14. maja 1794. godine Meri je rodila kcerku Feni (Fanny) sa kojom je otputovala u London , prateci Gilberta na poslovnom putovanjima. Otkrivši njegovo nevjerstvo, Meri je pokušala samoubistvo koje je Gilbert uspio da sprijeci. 1975 godine otišla je na poslovni put za Gilberta, zajedno sa kcerkom i u pratnji guvernante.Tom prilikom provela je krace vrijeme u Švedskoj, Norveškoj i Dansko j. Medutim, po povratku u London otkrila je da je Gilbert u vezi sa izvjesnom glumicom te je po drugi put pokušala samoubistvo, skocivši sa Putni mosta (Putney bridge).
Pisma napisana tokom kratkog boravka u Švedskoj, Norverškoj i Danskoj objavljena su godinu dana kasnije. Te iste godine Meri zapocinje vezu sa Vilijamom Gudvinom (William Godwin) kojeg je sretala u više navrata u literarnim londonskim krugovima. Premda su oboje bili protivnici braka kao oblika nametanja tiranije, vjencali su se 29. marta 1797 godine u privatnoj ceremoniji, zbog Merine trudnoce.
30. avgusta 1797. godine Meri je rodila drugu kcerku Meri Vulstonkraft Gudvin. Nažalost, vec nekoliko dana kasnije 10. septembra, umrla je Meri Vulstonkraft od porodiljske groznice. 1798. godine, njen suprug, Vilijam Gudvin objavio je knjigu pod nazivom Memoari Meri Vulstonkraft.
Meri Vulstonkraft smatra se za jednu od zacetnica britanskog i americkog feminizma. Njeni radovi su preživjeli sve izazove devetnaestog vijeka, te dva vijeka kasnije cine osnovu za razumijevanje modernog feminizma.

POČECI FEMINIZMA - FRANCUSKA BURŽOASKA REVOLUCIJA
OLIMP DE'GUŽ (1748 – 1793)

Rođena je 1748 godine u gradu Montaubanu na jugu Francuske kao Meri de Guž, kćerka mesara i pralje. Udala se veoma mlada 1765 godine za Luisa Obrija (Loius Aubury) imućnog, starijeg muškarca. Međutim, već u 18. godini pobjegla je od supruga u Pariz i promjenila ime u Olimp de Guž.

Počela je da piše eseje, političke proglase i drame sa socijalnom tematikom. Nakon što je postala udovica, imala je dovoljno sredstava da živi u Parizu budući da su joj prihodi od pisanja bili veoma skromni.

Radi nedovoljnog obrazovanja, nije bila u mogućnosti da postane dobra spisateljica, iako se veoma trudila, jer joj je nedostajalo znanje iz gramatike i spelinga. Trudila se da odbaci provincijski akcent i da postane dio elite.

1744. godine napisala je dramu koja je kritikovala ropstvo pod nazivom Ropstvo Crnaca. Budući da je bila žena a i zbog kontraverzne tematike, drama nije objavljena sve do 1789 godine kada je počela i Francuska revolucija. Takođe je pisala i o rodnoj ravnopravnosti, razvodu i pravima žena na seksualne veze i izvan braka. Pisala je dramske komade, kao i pamflete, zahtijevala ukidanje trgovine robljem, javne radionice za nezaposlene i nacionalno pozorište za žene.

Uvijek se zalagala za poštovanje prava, te je sa oduševljenjem dočekala početak Francuske revolucije. Međutim, ubrzo se razočarala jer je shvatila da se pojam jednakih prava za sve nije odnosio i na žene.

1791. godine postala je dio udruženja (cercle Social) koje je imalo za cilj sticanje jednakih političkih i zakonskih prava za žene. Članovi udruženja su se sastajali u kući Sofi de Kondorset (Sophie de Condorcet) koja se takođe borila za prava žena. Tu je Olimp izjavila poznatu rečenicu: ''Ako žena ima pravo da se popne na gubilište, mora imati pravo da se popne iza govornice.''

Te iste godine, kao odgovor na Deklaraciju o pravima muškaraca i građana napisala je Deklaraciju o pravima žena i građanki, prvu deklaraciju koja je zastupala jednaka prava žena i muškaraca u svim aspektima političkog, javnog i privatnog života, uključujući i pravo glasa za žene, rada u javnim ustanovama, pravo posjedovanja imovine, učestvovanja u vojsci, pravo na obrazovanje, jednaku vlast u porodici i crkvi, itd. Nakon toga je napisala i Ugovor za građanski brak koji se zasnivao na jednakosti polova.

Spremno se angažovala u svim slučajevima gdje je vidjela nepravdu. Stoga se i protivila pogubljenju Luja XVI (Louis XVI). Kako su njene nade kopnile tako se ona sve više posvećivala pisanju. Nakon objavljivanja djela pod nazivom Tri Urne... (Le trios urnes, ou le salut da la Patrie, par un voyager aerien) došlo je do njenog hapšenja 1793. godine nakon čega je osuđena i pogubljena na giljotini.

TEROANJ DE MERIKUR (1766 – 1817)

Teroanj de Merikur, otvoreno je kritikovala tok revolucije koji su određivali muškarci. Rođena je kao An Žozef Tervanj, kći siromašnih seljaka sa Ardena. Došla je u Pariz prije revolucije i izdržavala se kao kurtizana.

Uskoro je držala govore na velikim ženskim skupovima na otvorenom prostoru, odjevena u odjeću za jahanje da bi imala veću slobodu pokreta.

POČECI FEMINIZMA - AMERIKA

Pokret crnih žena protiv ropstva

HARIJET TUBMAN (HARRIET TUBMAN)
1820 – 1913

Harijet Tubman je rođena 1819 ili 1820 godine kao Harijet Ros (Ross) u Dorčesteru, Merilend. Dobila je ime po imenima svojih roditelja koji su takođe bili robovi afričkog porijekla. Imala je teško djetinjstvo koje se sastajalo od mnogo rada, malo obrazovanja i strogih kažnjavanja. U dvanestoj godini života zadobila je ozbiljne povrede od udarca u glavu jer je odbila da pomogne u vezivanju čovjeka koji je pokušao pobjeći iz zarobljeništva. 1844. godine u 25-toj godini života udala se za Džona Tubmana (John Tubman) koji je bio slobodan čovjek, takođe afro-američkog porijekla. Pet godina kasnije, u strahu da će biti prodana na Jug, odlučila je da sama pobjegne na Sjever jer je njen suprug bio protiv te ideje i prijetio je da će sve prijaviti gospodaru.

U Filadelfiji se povezala sa članovima Anti-ropskog društva Filadelfije uključujući i Vilijama Stila (William Still) koji je u knjizi pod nazivom Željeznica u ilegali iz 1871. godine opisao i aktivnosti Harijet Tubman. Nakon što je postala slobodna žena počela je da pomaže i ostalim robovima da pobjegnu na Sjever. Postala je poznata kao ''Mojsije njenog naroda'' jer je omogućila bijeg i odvela na sigurno skoro 300 robova iz Merilenda. 1851. godine prevela je članove svoje porodice u Svetu Katarinu, Ontario – Kanada